Napustio nas je Vlada Divljan, jedan od od najvažnijih predstavnika novog vala. Svoj posljednji intervju dao je za Rolling Stone tijekom siječnja i veljače 2015. za vrijeme bolničkog liječenja u Beču. Pokazao je snažnu volju i osobno želio dati intervju u kojem je bilo riječi o njegovoj bogatoj karijeri, kao i njegova razmišljanja o glazbi, vremenu i životu. Intervju je radio Zoran Stajčić.

Figurativno i u stvarnosti, što se branilo na albumu Idola 'Odbrana i poslednji dani'?
Vlada Divljan: Branili smo pravo na različitost, pravo na odmak od socijalističkog kolektivizma, pravo na rušenje tabua i pravo na izazov odnosno postavljanje pitanja, kako sebi samima tako i društvu u cjelini. Na primjer, cijela ta priča s pravoslavljem i religijom, za mene uopće je na neki način, osim provokacije bila upravo to – pitanje upućeno i sebi i društvu: A što ćemo s ovim? Iako nisam religiozan, osjećao sam da guranje pod tepih nikako ne može izaći na dobro. Također, to pitanje s ćirilicom na omotu svakako je govorilo o određenoj šizofrenosti društva, bio je svojevrsni skandal upotrijebiti ćirilicu na rock and roll ploči dok je, s druge strane, to bilo prvo pismo koje smo učili u školi.

U kakvom vam je sjećanju ostao 'Paket aranžman', iz vremena prije no što je objavljen, ideja da se jednim albumom predstave tri nova izvođača?
Vlada Divljan: Paket aranžman je bio pomalo neželjeno dijete, da ne kažem nužno zlo, za sva tri benda, na koji smo na neki način morali pristati. Svi snimci su nastali u studiju pokojnog Enca Lesića i on je bio njihov vlasnik, tako da je mogao praviti dogovore s Jugotonom i bez nas. S druge strane, rekao bih da je svakom bendu bilo stalo da se nešto objavi pa makar i zajedno. Naravno, danas mi je izuzetno drago što je ta ploča izašla i mislim da su ti snimci među najboljima koje smo napravili, ne naravno po tehničkoj kvaliteti, nego prije svega po atmosferi i autentičnosti. Uostalom da Enco nije otvorio svoj studio 1979. i da nije bio takav kakav je bio, s jedne strane poslovan, a s druge veliki entuzijast, pitanje je kako bi se naši glazbeni putevi odvijali. Što se tiče novog vala kao pravca, kao što sam već u ranijim intervjuima govorio, mi kao glavni akteri bili smo dovoljno odrasli da budemo svjesni situacije i racionaliziramo svoje ideje, a opet dovoljno mladi da se ne bojimo eventualnih posljedica. Jer ne smijemo zaboraviti da su mnoge teme koje je novi val načeo u to doba  bile politički i društveno škakljive.

Rambo Amadeus početkom 90-ih snimio je album za djecu, nedavno je dječji zbor Čuperak s Kojom snimio dječju verziju 'Neukusu treba reći Ne', no čini se da ste vi i Srđan Gojković Gile bili pioniri te ideje da se djeci na edukativan i zanimljiv način prenese misao rocka. Snimili ste zajedno 'Rokenrol za decu' i 'Rokenrol bukvar' krajem 80-ih. Otkud ideja i od čega ste krenuli?
Vlada Divljan: Dogodilo se to spontano, kao i većina dobrih stvari. Ja sam u to doba izdao svoj prvi solo album 'Tajni život AP Šandorova' s kojeg je najveći hit bila pjesma 'Ona radi u rudniku', izuzetno popularna i među djecom. Također sam jednom tjedno sam pisao i izvodio songove za djecu na tekstove Ljubivoja Ršumovića Ršuma. Kako sam u to doba svirao s Giletom, jednog dana smo, u dokolici došli na ideju da napravimo rock ‘n’ roll ploču za djecu. Odnio sam par demosa Ršumu kojem se to jako svidjelo i zahvaljujući svemu tome nastale su te dvije ploče i kazališna predstava, koja se u kazalištu Boško Buha igrala preko dvije godine iz tjedna u tjedan. Primijetili smo još tada da djeca sve više slušaju narodnu glazbu i željeli smo im ponudimo alternativu. Tadašnja djeca su danas mladi ljudi i izuzetno mi je zadovoljstvo kada mi kažu da su s 'Rokenrola za decu' prešli izravno na 'Odbranu'.

Filmska glazba oduvijek vas je privlačila. Što ste u njoj vidjeli privlačno s obzirom na to da je za razliku od sviranja u bendu, toj glazbi namijenjena pozadinska uloga?
Vlada Divljan: Jednostavno obožavam glazbu, od narodne, izvorne naravno, do klasične, od vokalne preko vokalno-instrumentalne do instrumentalne, da ne nabrajam. Filmsku i tu takozvanu primijenjenu glazbu volim i zbog tih raznih ograničenja koja ti se neminovno nameću, od toga da radiš po zadatku, da ti nisi glavni već samo dio, uglavnom veoma bitan, jednog mnogo većeg sistema, preko toga da moraš misliti o vremenu u kojem se radnja događa, prilagođavaš se čitavom nizu raznih drugih stvari - dijalogu, zvučnim i video efektima, vremenu koje imaš da razviješ glazbenu temu - od par sekundi do više minuta, načinu na koji je snimljen, odnosu svijetla i tame, pokretu kamere, budžetu... Dakle moraš uključiti mozak i paziti da cijelo vrijeme ostaneš ne samo uključen, već i veoma dobro naštiman boreći se s raznim zamkama. Naravno, veoma je bitno s kim radiš, kakav je prije svega redatelj, ali i ostali iz ekipe. I kad imaš sreće raditi s pravim ljudima, a ja sam je, čini mi se, relativno često imao, taj rad je prava milina i zapravo ti ostavlja dosta mogućnosti za kreativnost, eksperiment, pokušaj da djeluješ na podsvijest gledatelja. Jer ljudi često nisu ni svjesni zvukova koje čuju, postaju svjesni tek kada tu glazbu iznenada isključiš... Mene sve to jednostavno ispunjava, uzbuđuje i odmara od onoga čime se inače bavim, a to je rad s bendom i sviranje u bendu.

Odakle izvire taj vaš, nazovimo ga, vječni optimizam?
Vlada Divljan: Prije svega, hvala na komplimentu. Najviše iz ljubavi prema životu i onome čime se bavim, kao i iz činjenice da sam našao svoju drugu polovicu, o čemu govori 'Samo jednu ljubav imam'. To su zapravo pjesme nastale u različitim razdobljima koje su lijepo legle kao cjelina. Sigurno da su za to vrlo zaslužni Max i njegova rukom birana ekipa, ljudi s kojima radi godinama, a to su Vlade (klarinet), Buki (bubanj), Kuzma (harmonika), Marino (bas), Surka (beatbox), Stane (čelo) i Gonzo (udaraljke), koji je napravio i odlične videoklipove za sve četiri pjesme. Mislim da ovaj optimizam o kojem pričate dolazi do izražaja i zato što se rock autori danas uglavnom bave mračnijim temama, što je razumljivo s obzirom na to kakva su vremena, ali ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane.

Cijeli intervju možete pročitati u aktualnom broju Rolling Stone Hrvatska