Osim promoviranja 'Vodka Factoryja', dokumentarne drame o djevojci Valentini iz nižih društvenih slojeva ruske provincije, spremne ostaviti rodni grad i vlastito dijete da bi otišla u Moskvu ganjati snove o glumačkoj slavi (unatoč očitom nedostatku talenta za glumu), Sladkowski je u Dokukinu održao i predavanje na temu 'Junak u dokumentarnom filmu'. Uoči predavanja porazgovarali smo o njegovoj 'ruskoj avanturi' u svijetu vodke, svađa i izgubljenih snova.

'Vodka Factory' jedan je od depresivnijih filmova koje sam gledao u zadnje vrijeme. Privlače li vas inače tako sive socijalne teme?

Ne baš, zapravo, volim se nazivati zabavljačem, a ne socijalnim borcem. Pokušao sam pronaći nešto humora u onom što sam tamo zatekao, ali nije funkcioniralo.

Doduše, istina je da film ima neke duhovite trenutke.

Da, trenutke, ali mračnog humora zasnovanog na činjenici da se ljudi stalno opijaju i svađaju. Ali nije baš duhovit. Ja sam zarobljenik teme, moram ići tamo gdje me tema vodi.

Znači da ste očekivali nešto drugo kad ste ga počeli snimati?

Jesam, ali uvijek je postojala i opcija da stvari krenu u drugom pravcu. U tvornici su se nalazili mlada žena koja je bila zadužena za proizvodnju i mladi muškarac koji je bio totalni seronja, zadužen za promociju. Oni su se stalno svađali, to je bio Čehov u najboljem izdanju. Svađali su se oko uloge žena, oko ruske duše, oko mačo tradicije, oko svega...

Ali toga nema u filmu?

Nema, jer oboje su nestali dok sam ja zatvorio budžet. Na kraju sam zbog kolektiva žena u tvornici odlučio promijeniti temu, a kada sam upoznao majku glavne protagonistice Valentine, dobio sam heroja koji mi je bio potreban.

Kako ste uopće završili u Rusiji?

Ja sam rođen u Poljskoj i govorim ruski, iako živim u Švedskoj. Poljski producent i prijatelj me zamolio da snimim nekoliko filmova u Rusiji pa sam ih snimio desetak komada za njemačku i poljsku televiziju. Tako sam izbrusio svoje poznavanje ruskog i zaljubio se u nostalgiju koju doživiš kad boraviš u Rusiji. Mislim da imamo sličan mentalitet, razumijemo se na emocionalnoj razini, naučio sam kako čitati ljude u Rusiji, kao ekipa postajali smo sve bolji i bolji. Naučili smo se ponašati u Rusiji.

Čini se da ste se sjajno uklopili, jer 'Vodka Factory' bilježi neke nevjerojatne sukobe – ljudi se svađaju kao da uopće nema kamere u blizini.

Zato što se stalno svađaju.

Ili su pijani pa ih nije briga?

Dijelom, da. Istina je da smo svi jako puno pili, nisam baš bio najzdraviji kada sam se vratio kući. Jedan od proizvoda ove tvornice zove se Kućni doktor – kako to možeš odbiti? (smijeh)

U Zagreb ste došli održati predavanje o herojima u dokumentarcima. Koja je tajna heroja i heroina u vašim filmovima?

Nisam siguran da to znam i sâm, jer još uvijek istražujem te stvari i nemam sve odgovore. Ali znam da kada mi snimamo film, na neki način šaljemo pismo publici i trebamo poštara da ga dostavi. Poštar je dio toga, tako da mu uloga nije samo dostaviti pismo, već i natjerati ljude da ga pročitaju, natjerati ih na gledanje. To je esencijalno. Možeš snimiti dobar film bez dobrog heroja, ali moraš ga posve drugačije koncipirati. No ako imaš heroja u filmu i on nije zanimljiv, karizmatičan i uvjerljiv, nitko ga neće htjeti gledati.
Drugi je razlog jako osoban, moram se sam zaljubiti u heroja, postati mu prijatelj, biti znatiželjan i fasciniran njime. Nakon što provedem neko vrijeme s njime i izgradim odnos, što jest moja specijalnost, nije ga teško nagovoriti i dovesti do toga da nam zbilja vjeruje. Jako mi je bilo važno pokazati film protagonistima. Valentina nije bila zadovoljna kad se vidjela na filmu, smatrala je da nije izgledala dovoljno dobro.

Ona je u ovom slučaju antiheroj, a njezina majka bila bi heroj.

Upravo tako.

Mislite li da na neki način Hollywood uništava živote, u smislu da Valentina ne želi postati glumica zato što cijeni glumu kao zanat i želi glumiti, već zato što ganja snove o slavi i bogatstvu, tj. preko glume i snova o slavi pokušava pronaći ono što joj najviše nedostaje – ljubav?

Zato sam je i odabrao. Ona savršeno predstavlja mnoge mlade djevojke posvuda, čak i u Švedskoj, koje žele biti u najmanju ruku celebrity, ako već ne prave zvijezde. To je novi trend koji još pokušavam razumjeti, ali mnoge djevojke su danas spremne učiniti bilo što da bi bile slavne. Hollywood je tvornica snova, tako da nam iz nje dolaze neke dobre, ali i neke grozne stvari. Osamdeset posto jest sranje, a Hrvatska je uistinu zatrpana američkom produkcijom. Kad sam gledao televiziju u hotelu, nisam mogao vjerovati, to nisam vidio ni u jednoj zemlji u kojoj sam bio. Nikad! Trebali biste producirati svoj program i ljudi bi to gledali i voljeli... No, postoje filmovi koje mogu snimiti samo Amerikanci, npr. televizijski filmovi koji se prikazuju ujutro i poslijepodne, filmovi s pozitivnim porukama koji nam pomažu pri boljem razumijevanju naših života. Ali postoji i određena količina sranja, koja je najskuplja i koja se najviše promovira, a ona stvara idole i tu glad za zvijezdama, potrebu da se bude jedna od njih. To nije dobro, ali što mi tu možemo?

U osnovi, 'Vodka Factory' je priča o djevojci koja napušta tvornicu vodke zbog tvornice snova. No je li pronašla način da ostvari te snove? Film nema epilog ni natruhe happy enda.

Ispalo je bolje nego što sam očekivao. Ona živi u Moskvi, mogla je postati sponzoruša, naći sponzora koji bi je uzdržavao, ali nije jer je imala dečka policajca, jako dobru osobu. On nas je čuvao tijekom snimanja, a s njim je ostala i nakon selidbe. Našla je dobar posao u distribuciji sportskog dopinga koji tamo nije ilegalan, sličan je steroidima, ali nije zabranjen zakonom – smije ga se prodavati, ali ne i reklamirati. Na prodaji toga zaradila je poprilično puno novca pa pokušava upisati privatnu filmsku školu. Sin je ostao s majkom, a njezina priča ima također zanimljiv kraj – ljubavnik se na kraju doselio u njezin stan, ali ga je ona izbacila nakon dva tjedna. Zašto? Objasnila mi je da uopće nisu komunicirali, da se ponašao kao zombi – svako jutro bi se ustao iz kreveta i otišao sjesti ravno u fotelju, čekati da mu se skuha ručak. Rekla mi je: 'Nije želio čak ni piti!' (smijeh)