Cijela priča počinje krajem šezdesetih u Americi (a gdje drugdje) u posebnim kinodvoranama koje su se nazivale Grindhouses. Bila su to kina poznata po tome što su gledatelji željni eksplicitnog nasilja i krvi do koljena, zabranjenog seksa (često fetišističkog), zombija i ostalih nećudorednih stvari, to zaista mogli i dobiti na filmskom platnu, i to u čak dva filma po večeri za cijenu jedne ulaznice. Princip 'dva za jedan' bio je samo jedan od marketinških trikova kojima su tvorci eksploatacijskih filmova pridobivali svoje gledatelje, a takvo reklamiranje su predvodili foršpani-mamci koji su podilazili najosnovnijim (ili najnižim) interesima i strastima ciljane publike. A na sreću tvoraca takvih filmova i vlasnika takvih kino-dvorana, strasti i interesi publike su bezbrojni, uslijed čega je došlo do razvoja mora podžanrova - biker, carploitation, sexploitation, blaxploitation te slasher tek su djelić ukupnog broja podžanrova.

Posljednji veliki primjerak eksploatacijskog filma i direktan hommage tom kultnom filmskom fenomenu i jednako kultnim specijaliziranim kinodvoranama izrazili su velikani modernog trasha, Quentin Tarantino i Robert Rodriguez, u svojem zajedničkom uratku jednostavnog naziva – Grindhouse.

Kao što samo ime insinuira, radi se o dva potpuno odvojena filma, Otporan na smrt i Planet terora, prikazivana zajedno za jednu ulaznicu kako se i pristoji pod takvim znakovitim zajedničkim nazivnikom. Ipak, koncept dvostrukog filma unutar jedne cjeline nije bio pogodan za europsko tržište, pa su oba filma produžena za samostalno prikazivanje u kinodvoranama Starog kontinenta.

Otporan na smrt je klasični tarantinovski filmski uradak u kojem ne nedostaje nasilja, gadosti i golotinje, bez kojih jednostavno 'to ne bi bilo to' u Tarantinovim očima. Naravno, određena doza trasha je obavezna, što je dodatni Tarantinov slatkiš-element kojim se voli poigrati u svojim filmovima. Priča prati ofucanog bivšeg kaskadera čija je zanimacija vozikanje u svojem 'nabrijanom' automobilu 'otpornom na smrt' u potrazi za mladim i zgodnim ženama koje bi mogao ubiti, iz razonode. Bez gubljenja filmske minutaže, ubrzo upoznaje tri djevojke spremne na druženje i zabavu te nekoliko seksi guza i bosih nogu kasnije automobili lete zrakom u spektakularnim sudarima, a za njima i otkinuti udovi, sve u Tarantinovu stilu.

Za razliku od Tarantinova dragulja Otporan na smrt, koji je posveta eksploatacijskim filmovima, Rodriguezov segment 'Grindhousea' Planet terora nije nikakva posveta, nego je i sam pravo eksploatacijsko djelce, poput cijelog opusa Roberta Rodrigueza, unutar kojeg 'Planet terora' zauzima najviše mjesto, odmah uz bok Sin Cityju.

Crnohumorni Rodriguezov horor akcić postavlja teško dostižne standarde filmske zabave. A zabava ide ovako - šerif malenog grada prisiljen je boriti se protiv ubojitih zaraženih divljaka - zapravo zombija koje zovu 'bolesnici'. Cherry (Rose McGowan), žena koja umjesto jedne noge ima jurišnu pušku, skupa sa svojim borilačkim vještinama sklonim partnerom preuzima krvavu armiju…

Tarantino i Rodriguez praktički su sazidali svoje karijere na temeljima eksploatacijskih filmova ('Od sumraka do zore', 'Kill Bill' 1 i 2, 'Jackie Brown', 'Grindhouse'), ne libeći se ubaciti eksploatacijske elemente ni u sigurne hitove kao što je Tarantinova posljednja uspješnica, Nemilosrdni gadovi, no još su neke od holivudskih faca započele svoje karijere sličnim tematikama.

Primjerice, jedan od najvećih i najcjenjenijih filmaša današnjice Peter Jackson privukao je pažnju svijeta filma svojim mini serijalom Bad Taste i Brain Dead u kojima se s jednakom lakoćom poigrava filmskim stereotipima i izdržljivošću gledateljeva želuca te pritom najnasilnije scene začinjava dozom kvalitetnog crnog humora.

Slično Jacksonu, Tarantinov kućni prijatelj Zack Snyder proslavio se megahitom 300, no svoj proboj u prvu ligu Hollywooda može zahvaliti remakeu klasika horor žanra, ponovno u eksploatacijskoj maniri. Radi se o Zori živih mrtvaca, preradi kultnog istoimenog horora Georgea Romera iz 1978. godine, u kojoj opaka zaraza pohara Amerikom i pretvori većinu populacije u zombije. Ponovno radnja ne nudi spektakularne zaplete, ali zato ne nedostaje slikovitih prikaza sakaćenja uz prigodno špricanje krvi, sluzi i ostalih tjelesnih izlučevina. Ne treba posebno naglašavati, publika je obožavala ovaj instant klasik.

Očito je da eksploatacijska formula radi gotovo bez iznimke, pa ne čudi da nas u novije vrijeme redatelji sve češće počaste novim izdancima žanra koji, bez obzira na tematiku, gotovo trenutačno postaju kultnim primjercima.

Dovoljno je sjetiti se Brzih i žestokih, filma u kojemu su, unatoč sirovoj karizmi Vina Diesela, u maniri punokrvnog carploitation filma glavne zvijezde ipak nabrijani automobili, a privlačnost tematike tolika da su se iz te jednostavne priče izrodila još tri nastavka ('Prebrzi i prežestoki', 'Brzi i žestoki: Tokio drift' i 'Brzi i žestoki: Povratak') te još popularniji serijal video igara ('Need For Speed Underground' sa svim izdancima).

Zbog čega eksploatacijski filmovi toliko privlače publiku? Možda zbog toga što je prosječni gledatelj u današnje doba prezasićen hiperrealnim filmskim prikazima stvarnog života ili jednostavno ne može pobjeći gore spomenutim niskim strastima, teško je reći. No jedno je sigurno – htjeli to sebi priznati ili ne, bili njima zabavljeni ili zgroženi, gledatelji jednostavno vole pripadnike ovog besmrtnog žanra.

Zanimat će vas u MAXtv videoteci:

Nemilosrdni gadovi
Otporan na smrt
Planet terora
Brzi i žestoki: Tokio drift
Kill Bill
Kill Bill 2