'My Generation' – savršeni početak koncerta Limp Bizkita u Varaždinu. Tko je to točno njihova generacija i kakvu se uopće publiku može danas, 10 godina nakon komercijalnih vrhunaca benda, očekivati na jednoj takvoj svirci?

Pitanja su to koja su nas mučila dok smo prilazili dvorani kapaciteta od nekih (navodno) pet, šest tisuća, nakon što smo primili prve insajderske informacije o lošoj prodaji ulaznica. Tek nekoliko dana nakon što su Slipknot u Zagrebu premješteni iz Velike u Malu dvoranu Doma sportova, nedostatak interesa prepolovio je očekivane brojke i u varaždinskoj Gradskoj sportskoj dvorani.

Jesu li novi klinci ipak potražili druge interese, treće soundtracke i neke četvrte anti-heroje? Ili ih je većina ostala u ostalim svojim gradovima, bez velikog interesa da putuju vidjeti uskrsnule prvoborce nu metala? Jesu li svi otišli na more pa je bend snašla sudbina Massive Attacka na Šalati, s polupunim parterom i gotovo posve praznim tribinama? Bi li Linkin Park napunili ovaj prostor?

Hrvatska je, u svakom slučaju i svakako sa zakašnjenjem, konačno doživjela to da je ugostila sve četiri najveće ikone nu metala devedesetih – Deftones i Korn pa zatim i Slipknot i Limp Bizkit, u istom tjednu. Mada, kada ih poslušate tako gotovo pa zaredom, teško je uopće shvatiti kako su maskirani metal manijaci iz Iowe i rap-rockeri sa šiltericama mogli dijeliti istu žanrovsku odrednicu!

Posve drugačija vrsta energije i totalno drugačije oružje, koje je u slučaju Bizkita kao kamen čvrsti groove. A energije i groovea je u Varaždinu sinoć bilo na bacanje. Posebno energije – publika možda nije bila očekivano brojna, ali je bila savršena. Pa nije čudo da je Fred nekoliko puta tijekom sat i pol dugog nastupa oduševljen hvalio okupljene koji su znali gotovo sve tekstove, s komentarima poput 'vaša energija je kao od Boga', 'doći ćemo opet vrlo brzo s novim albumom' i 'nemate pojma koliko sam sretan što sam ovdje'. Nikad ga nisam doživljavao kao posebno karizmatičnog frontmena, ali ove je večeri to nekako uspio biti, komunicirajući s oko, plus-minus, dva soma ljudi.

I sve to s velikom hrvatskom zastavom strateški postavljenom na gramofone DJ Lethala. Lijepo je kad ti bend ljubi guzu. Još bolje kad to radite jedni drugima. Stoga je ovaj lovefest i bio toliko dobar.

Počevši od spomenute 'My Generation', raspoloženi Fred, Wes odjeven u bijelog Pana i ostatak ekipe, iskrcali su best of svog materijala i malo više od toga, uz očekivano najbolje primanje hitova 'Nookie', 'Break Stuff', 'Rollin', 'My Way' i 'Faith'.

Jedini minus je to što se Durstovo repanje gotovo nije ni čulo, samo refreni – no možda je to i bolje, ako ćemo već o dometima lirike. No zato je svirka bila razorna, rifovi savršeni, a cijeli show kompaktan, dinamitan i vrhunski plesan, koliko i 'romantično agresivan', ali i jednostavno zabavan u isto vrijeme. A ništa više od jednog dobrog koncertnog izlaska i ne treba tražiti.