Prvi dan proljeća ove godine za vas ima posebno značenje. Kako ste obilježiti dan na koji ste prije dvadeset godina izveli svoju prvu operaciju u vlastitoj poliklinici?
Dugo sam razmišljao i pitao se slaviti ili ne? Nisam neki tip od slavlja i proslava. No u jednom sam trenu shvatio da je 20 godina privatne prakse ozbiljan jubilej. I kako je uglavnom cijeli moj tim na okupu još od prvih dana, a svi bivši suradnici i dalje su nam vrlo bliski, odlučio sam nas sve okupiti i to proslaviti uz vesela sjećanja, uz sjajan bend, uz fino vino i pjesmu duboko u noć. No bit će to vrlo intimna proslava, a veliki party za sve naše suradnike i drage prijatelje planiramo u svibnju ove godine.

Kakve emocije budi u vama sjećanje na taj dan? Kakva je bila atmosfera u operacijskoj sali, jeste li imali tremu...?
Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Već za taj prvi operacijski dan 1995. bila su četiri naručena pacijenta i, iako smo imali neki improvizirani kirurški stol i posuđeni sterilizator, sve smo pripremili i obavili to stvarno za pet. U meni su istovremeno bili i pozitivan strah i uzbuđenje. Jer kad konačno sami krenete u kiruršku praksu, svjesni ste da je apsolutno sva odgovornost na vama, da nema nikakvog back-upa, nema neke 'starije službe' ni konzilija, a u kirurgiji uvijek postoji mogućnost komplikacije, rizika, nema nikad apsolutne garancije da će sve biti po planu. Kad još uzmem u obzir to da sam tek bio navršio 28 godina i završio specijalizaciju, moja odluka da odmah počnem s privatnom praksom sa sadašnjeg mi aspekta izgleda više suluda nego hrabra. Iako i nisam imao nekog drugog izbora, već je sve bilo podređeno tome.

U posljednjih dvadeset godina zasigurno je bilo mnogo trenutaka za pamćenje. Ipak, koje biste izdvojili kao posebno emotivne, neke koje rado prepričavate, koje ćete zauvijek pamtiti…?
Dragi moj Bože, toliko toga ima. Uzmite u obzir da smo u tih 20 godina imali više od 7.000 operacija, a ambulantno pregledali i tri puta više pacijenata. Operirali smo brojne zvijezde estrade, kako naše tako i tuđe, cijeli niz poznatih i interesantnih ljudi, baš kao i brojne fenomenalne 'obične' ljude, te smo s mnogima od njih sklopili sjajna i prava prijateljstva koja traju i dan danas. Bilo je nevjerojatnih momenata i većina njih bili su sjajni, a bilo je i onih tužnih i teških, ali sve je to sastavni dio života svakog od nas. Ono što me zasigurno najviše pogodilo bio je gubitak Dubravke Živko, moje glavne sestre koja me pratila i bila je moja desna ruka od prvog dana kad sam počeo raditi kod prof. dr. Milojevića davne 1990. Duda je bila neodvojiv dio mog svijeta te vrhunska medicinska sestra i instrumentarka koju je teška bolest pokosila u njezinim najboljim godinama. Ostati bez nje bilo je izrazito bolno i teško za cijeli tim, a meni posebno s obzirom na silne godine iza nas i prijateljstvo koje nas je vezalo.

Koliko se estetska kirurgija promijenila u odnosu na vrijeme kad ste počinjali baviti se njome?
Dinamika razvoja estetske kirurgije upravo je fantastična. Toliko je novih tehnika, materijala i instrumentarija uvedeno, pa čak i kirurških načela, da bismo trebali nekoliko stranica da ih samo navedem. Sve je to donijelo istinsko ubrzanje. Skraćeno je i operativno vrijeme, kao i vrijeme oporavka, rezultati su bolji. Sve je bolje. I ta se tendencija ne zaustavlja.

Kako su se neki zahvati obavljali prije, a kako danas?
Kako su se mijenjale tehnike i materijali, a s njima i naši pristupi i iskustva, tako se mijenjao i sam princip operacija. Danas radimo manje rezove, beskrvne zahvate. Oporavak je brži, manji su edemi, a istovremeno su rezultati kvalitetniji, dugotrajniji, prirodniji. Svaki je operacijski zahvat doživio pomak nabolje: od zahvata povećanja grudi, pri kojem su implantati nevjerojatno poboljšani u svim aspektima, i zahvata pomlađivanja, prilikom kojih koristimo radiovalne noževe, lasere, do trajnog uklanjanja masnog tkiva, a danas pomoću ultrazvučne tehnologije VASER možemo doslovce dizajnirati konture tijela. Da ne spominjemo injekcijske terapije, od fillera do botoksa.

U to su vrijeme ljudi kriomice tražili pomoć estetske kirurgije, sramili se, pa čak i lagali o vlastitim korekcijama, dok danas vrlo javno i vrlo hrabro progovaraju o njima. Što je pravi razlog tomu?
Da, estetska kirurgija zasigurno nije više tabu tema, niti je ikakva sramota ako netko odluči korigirati nešto na sebi čime nije zadovoljan. Brojni su razlozi koji su doveli do promjene stava, od demokratizacije cijelog društva do brojnih poznatih osoba koje su hrabro odlučile priznati neke svoje korekcije i time skinule tu nepotrebnu stigmu. Uostalom, svatko ima potpuno pravo na svoju diskreciju, no mnogi koji su poznati u očima javnosti te učine neku korekciju, a zatim taje da su to učinili, budu često otkriveni pa zatim na neki način ismijani.

Jedan od prvih primjera toga da se estetske kirurgije ne bi trebalo sramiti bio je onaj Ivane Banfić, pjevačice koja je pustila fotografe u operacijsku salu dok je povećavala grudi. Zahvaljujući tome, i vi ste preko noći titulu anonimnog doktora zamijenili onom doktora kojeg vole zvijezde. Koliko vam je to pomagalo, a koliko smetalo u poslu?
Ivana Banfić bila je tada jedna od rijetkih hrabrih celebrityja te je odmah na prvom pregledu rekla: 'Svi će skužiti da sam povećala grudi pa čemu to tajiti?!' Nisam očekivao da će to izazvati toliki interes, no zasigurno je pomoglo tome da naša praksa postane poznatija, kao i da se počne skidati ta nepotrebna stigma s estetske kirurgije.

Jesu li estetski kirurzi na neki način i psihoterapeuti svojim pacijentima?
Apsolutno. Svaki se estetski kirurg mora znati nositi s različitim karakterima ljudi koji dolaze tražeći estetski zahvat. Treba biti u stanju reći ne, objasniti dobre i potencijalno loše strane neke operacije te prepoznati ljude koji imaju nerealne zahtjeve ili nerealna očekivanja i nastojati im pomoći na neki drugi način, savjetovati ih, ali ne i operirati.

Kakav je osjećaj vratiti samopouzdanje nekome tko je cijeli život patio primjerice zbog klempavih ušiju ili grbavog nosa?
Ma uvijek je sjajno kad imate sretnog pacijenta bez obzira na to o kojoj se operaciji radilo. Često ljudi ne shvaćaju koliko nekome znači to da korigira neki svoj estetski problem. To nije samo proljepšanje izgleda, nego donosi i duboku karakternu promjenu nabolje, daje samopouzdanje, kvalitetniji život na svim nivoima. Uostalom, to je i konačna poanta estetske korekcije koja nikad nije samo estetska, već uvijek zahvaća i taj senzibilni dio ljudske psihe.

Jeste li danas na vrhuncu karijere?
S 25 godina življenja i bavljenja estetskom kirurgijom iza sebe, od čega 20 godina u svojoj klinici, vjerujem da sam istinski sazrio kao kirurg. S druge strane, moderna medicina zahtijeva stalno educiranje, praćenje novih tehnologija i trendova. Logično je očekivati da svake iduće godine budemo još malo bolji i bar malo pametniji.

Da se možete ponovno roditi, biste li ponovno odabrali isti životni poziv ili biste možda dvojili između ove i karijere glazbenika?
Obožavam svoj posao. Živim s njim i kad nisam unutar klinike, a isto tako obožavam i glazbu. No da biste bili vrhunski kirurg, uz određene prirodne predispozicije, kako fizičke tako i karakterne, morate provesti godine i godine educirajući se, operirati, raditi. Uz mnogo volje postići ćete svoj cilj. Međutim da biste bili vrhunski glazbenik, iako je i tu potrebo puno rada, iskustva i treninga, morate imati tu sreću da vas Bog ili priroda podari tim urođenim darom za glazbu, talentom. Nazovimo to kako hoćemo, no radi se o nečemu s čime se rađaju pravi glazbenici. Da sam rođen s tim darom, a nisam, glazba bi bila moj život.

Što je bilo presudno u tome da se vratite na glazbenu scenu? Prije nekoliko dana vidjeli smo vas u spotu grupe Tango, u kojoj ste svirali prije 25 godina?
Tango je bend čiji sam bio dio njegovih zadnjih godina postojanja, sve do otprilike početka 90-ih. Borivoje Vincetić i Daga Devčić, koji su istinski spiritus movens Tanga, uvijek su imali meni jako blizak muzički ukus i izričaj te je biti dio takvog benda bilo nešto o čemu sam mogao samo sanjati. Svih ovih godina održali smo kontakt i kada me je Borivoje nedavno nazvao i rekao: 'Imamo pjevačicu, imamo sjajnu stvar, ajmo svirat'', oduševio sam se. Sve je bilo totalno spontano i bazirano isključivo na ljubavi prema glazbi, bez nekakvih daljnjih motiva. Od tad pa sve do sad, kad smo snimili i spot i stvar, atmosfera oko benda je prepuna pozitivnih emocija i nadam se da će tako i ostati. U planu je da ove godine snimimo funky/soul CD i ugostimo sve one najbolje muzičare koji vole isti đir.

Tijekom vaših dvadeset godina profesionalnog rada dosta se toga dogodilo i u vašem privatnom životu. Kako se snalazite u ulozi bračnog partnera i koliko su vas promijenila djeca?
Ništa više nije isto kad dođu djeca. Mijenjaju se životni prioriteti, planovi. Mene je ta ljubav prema djeci i emocionalna ispunjenost koju djeca donose toliko oduševila da smo nedavno dobili treće dijete – curicu, kao šećer za kraj. Uz dva sina, mala princeza je bila nešto što smo svi zajedno čekali i priželjkivali. Uživam u njihovom društvu, uživam ih gledati kako odrastaju, kako doživljavaju svijet oko sebe. To je jednostavno neprocjenjivo i neopisivo.

Što mislite, je li danas lakše odgajati mušku ili žensku djecu?
Hm, teško mi je reći. Moji dečki su mali klinci, imaju tek osam i pet godina, dok je Tessa ušla u svoj peti mjesec života. Nedavno mi je prijatelj rekao da muškarac ne spozna istinsku ljubav dok ne dobije kćer. Tako da se možda pri odgajanju kćeri čovjek više ponaša zaštitnički. Meni je samo bitno da svi troje budu dobri ljudi i da vole svijet oko sebe.

U čemu se krije tajna uspješnog braka?
Puno je tu 'začina' potrebno: od ljubavi do razumijevanja, tolerancije, prihvaćanja različitosti i mana svakog od nas.

Kako objašnjavate statistike koje instituciji braka ne idu u prilog jer se broj rastavljenih drastično povećava iz godine u godinu?
Vjerujem da mnogi brzopleto i prerano ulete u bračne vode. Ne upoznaju ni sebe do kraja, kamoli partnera ili partnericu, a već se oglašavaju bračna zvona.

Gdje vidite estetsku kirurgiju za dvadeset godina?
Neslućene su mogućnosti razvoja. Sve se više spominje ogroman potencijal matičnih stanica iz masnog tkiva koje bi mogle biti od ogromne važnosti kako u estetskoj kirurgiji tako i u medicini općenito. Injekcijski materijali su sve kvalitetniji, pa tako i implantati koje koristimo. Vjerujem da će za dvadesetak godina 70-e biti nove 40-e, prema tome – štedite već sad za kvalitetnu i sjajnu starost.

A sebe?
Bio bih prezadovoljan kad bih sa svojom istom ekipom s kojom sad slavim 20. godišnjicu slavio 40. godišnjicu. Radit ćemo na tome!