Domaći gledatelji obično vole gledati dokumentarne priče, reportaže i štiklece o Hrvatima u tuđini - na tome se, uostalom, temeljio dobar dio putopisa Gorana

Milića - pa me nemalo iznenadilo kada sam jučer na društvenim mrežama vidjela neke reakcije na u ponedjeljak prikazan dokumentarac 'Lijepa naša Irska'. I sama sam ga gledala, ali nisam prvo imala namjeru komentirati - filmić je zanimljiv, korektan, ni po čemu fantastičan ni originalan, ali ni po čemu loš ni uvredljiv.

No, reakcije nekih gledatelja bile su u najblažem slučaju burne - optuživali su autora da 'Irsku nerealno prikazuje kao zemlju u kojoj teku med i mlijeko', ljutili se na intervjuirane sudionike iz raznih razloga (najčešće domoljubno intoniranih, ali ponekad i potkrijepljenih podacima kako je u Hrvatskoj manjak kuhara, a tamo je nekoliko intervjuiranih mladaca našlo zaposlenje baš na tom radnom mjestu), pa se čak i ljutili na HTV jer, kao, 'sustavno prikazuje Hrvatsku kao zemlju u kojoj ništa ne valja'

Ne znam jesmo li ja i ti nadrkadosi gledali isti filmić, ali ja baš ništa od gore nabrojanog u tom dokumentarcu nisam vidjela. Niti neko posebno pljuvanje Hrvatske, niti neka velika nastojanja da se Hrvatsku prikaže kao zemlju u kojoj ništa ne valja, a najmanje od svega priču u kojoj Irska ispada križanac između El Dorada i Edenskog vrta. Ako išta, ovaj dokumentarac o velikom broju naših mladih ljudi koji su nakon ulaska Hrvatske u EU potražili posao u Irskoj, već u prvim prizorima govori o problemima s kojima se tamo susreću, točnije, o birokratskim zavrzlamama pri nabavljanju irskoga ekvivalenta OIB-u, bez kojega se tamo ne može dobiti posao.

Činjenica i da ih je velik broj svoje prve dane, tjedne, a možda i mjesece u Irskoj proveli živeći u hostelu također nije baš indikativna za prikazivanje Irske kao zemlje u kojoj teku isključivo rijeke pravde, uspjeha, slave i bogatstva, a na optužbe s domoljubnim argumentom radije ne bih rekla ništa nego naručila jednu 'kantu za gospođu'. No ako baš inzistirate, nekoliko je mladaca i mladojki sasvim primjereno zasuzilo kada su priznali da se vjerojatno više nikada neće za stalno vratiti u Hrvatsku. Što bi još trebali? Pristati na doživotni post i samobičevanje zbog zajedništva s domovinom?

Ipak, iako ne shvaćam ljutnju niti smatram da ima razloga za neku posebnu kritiku ovoga filmića, mislim da razumijem zašto je nekim gledateljima bio nelagodan. Tek naizgled ni po čemu poseban, ovaj je dokumentarac zapravo jako tužan i porazan. On nije priča o ljudima koji su zbog idealizma pobjegli pred političkom represijom, kao što su to činili neki u doba komunističke Jugoslavije. On nije priča o ljudima koji su zbog suše i škrte zemlje pobjegli pred nepovoljnim klimatskim katastrofama, kao što su to činili brojni iseljenici iz europskih zemalja početkom 20. stoljeća (pa i iz Hrvatske). On nije priča ni o kakvim idealima ni o borbi za njih, on je priča o čistoj borbi za egzistenciju.

A mladi ljudi iz tog filma morali su je potražiti negdje drugdje. Ovdje očito nisu mogli jer ovdje, unatoč svim pričama o idealima, domoljublju, vlastitoj državi za koju smo se izborili i svim drugim riječima koje bi oni koji ih vole izvikivati najradije i pisali velikim početnim slovima - nema posla. Uz više od 300 tisuća nezaposlenih nitko ne može reći 'ima posla za one koji žele raditi' jer je to notorna glupost. Ovdje ima posla samo za one kojima su naklonjeni razni spletovi okolnosti. Svi ostali moraju poći na neko drugo mjesto - a Irska je, eto, podigla najmanje zabrana.

No da, mislim da razumijem odakle pretjerane reakcije na jedan sasvim istinit, pomalo tužan filmić. Vrlo je neugodno tako jasno vidjeti što mlađa generacija ima od države koju smo joj 'izborili' i 'izgradili'. Ima samo to što smo članica Europske Unije pa može bez radne dozvole pobjeći u Irsku.