Dok se prosječna hrvatska ili regionalna rock zvijezda poslovično muči s nužnošću potpisivanja i pronalaska sponzorskih faustovskih ugovora kojima pokušava dotjerati svoj budžet i preživjeti od glazbenog biznisa, Ivaniš je svoje probleme riješio davnim, gimnazijskim poznanstvom s Emilom Tedeschijem, većinskim vlasnikom Atlantic grupe, jednog od vodećih distributera robe široke potrošnje u regiji. Dok je u svojim počecima Tedeschi usavršavao svoje vještine exporta i importa, Ripper je na rock sceni radio nešto slično – na glazbeno je tržište uvozio britanski pop i rock prepakiravajući melodije Blura, Pulpa i Oasisa u pitke pop i rock pjesme za domaću publiku. Obojica su praktički radila istu stvar – prodavali tuđe sirovine i uspješno ih distribuirali na tržištu.

Ove godine Ivaniš sa svojim bendom slavi na velikom koncertu u maloj dvorani Doma sportova dvadeset godina postojanja benda, no isto tako mogao bi slaviti dvadeset godina sponzorstva Atlantic grupe, dvadeset godina bezbrižnog petarpanovskog prebiranja po tipkama. Dok se njegovi kolege koprcaju u raljama neoliberalnog kapitalizma, Ripperov bend zaštićen je od silovitih udara glazbenog tržišta permanentnim Tedechijevim ulaganjima u Pips, Chips & Videoclips, svoju omiljenu glazbenu igračku. Udobno se smjestivši na Tedeschijevoj platnoj listi, nekadašnji 'prokleti kralj Zapruđa i Utrina' danas s obitelji živi u lijepoj kući na zagrebačkim Mlinovima i po svemu je sudeći pravi primjerak više srednje klase koji svoj bend vodi autokratski, čvrstom rukom i uz mnogo kontrole.

Dirljivo je kako Tedeschi u uvodnom prilogu emisije govori o svom prijatelju Ivanišu kao rokeru rudaru koji u svojoj mračnoj prostoriji za probe dnevno odlazi na posao i tamo po osam sati 'pokušava iznjedriti novi ton i hit'. Mit o sebi kao prekarnom radniku Ivaniš brižljivo stvara godinama, a naivna publika i mediji s divljenjem gledaju kako se ovaj vižljasti muzičar presamićuje nad teretom svog talenta.

U emisiji nismo ništa saznali o plaćenim putovanjima producenata glazbenih albuma u Ameriku kada je prijatelj Emil za produkciju albuma prijatelju Ivanišu darovao usluge jednog od najzvučnijih alter rock producenata Davea Fridmanna, ništa o lakoći postojanja jednog od najdugovječnijih domaćih rock bendova. Ripper/Daddy nije Stankoviću konkretno odgovorio ni na jedno od važnih pitanja: zašto Pipsi već godinama ne sviraju pjesmu 'Dinamo ja volim' i na što se točno svodi dugogodišnje sponzorstvo Emila Tedeschija. Ako je i na čemu trebao inzistirati, onda je to bio odgovor na ova dva pitanja, važna gledateljima i onima koji Pipse površno prate.

'Emil i ja 18 godina razgovaramo o pjesmama, mojim i tuđima. To su dva odrasla muškaraca, to je bit našeg odnosa, ja tu vidim neku plemenitost', sve je što je Ripper stigao izustiti o dvadesetogodišnjem poslovno-prijateljskom odnosu s poznatim poduzetnikom.

Umjesto otvorenog odgovora, dobili smo cijeli niz pseudofilozofskih teatralnih izjava poput one o njegovom doživljaju benda kao o 'vrhuncu muške družbe u kosmosu'. Saznali smo i da Rippera introverta, konstruktora i lidera – pojam rokerske izvrsnosti, živcira neoprano suđe koje pere više puta dnevno, no svoju suprugu ipak hvali kao 'jednu jako urednu ženu'. Saznali smo i kako ga rastužuje nestanak srednje građanske klase, pa priču o svojem odrastanju u zagrebačkoj građanskoj srednjoj klasi Ripper pripovijeda pretenciozno poput asistenta na odsjeku za sociologiju nekog tuzemnog fakulteta.

Na Stankovićevo pitanje o identifikaciji s Dinamovim fenomenom Ripper servira teško probavljivu i širem gledateljstvu nerazumljivu priču o hinduističkom božanstvu Šivi i kaže: 'Ovo su neka vremena gdje će na djelu biti Šiva, ja sam po vokaciji konstruktor, ja dolazim kasnije, kada ćemo iz pepela sve ponovno sagraditi.'

Na pitanje kada plače, Ivaniš ponovno daje izuzetno mačistički odgovor: 'Samo se nadam da neće biti na stejdžu, to nije muški.' Nešto ranije saznali smo i za njegovu fascinaciju Davorom Gopcem koji je, kako tvrdi, 'bio pravi frajer, alfa mužjak'. Očito je da Ivaniš još uvijek gaji svoj frajerski i ulični identitet poznat iz njegovih ranijih pjesama.

Ripper reda i savjete za muškarce koji se bore sa slavom: 'Slavu muškarac treba iskoristiti, ali pritom treba paziti da je plemenit, da nije bahat', kaže i ponovno se patetično nalakti na stol i uputi Stankoviću jedan od svojih serioznih pogleda.

Koliko god se trudio i možda pokušavao izreći neke vlastita iskustva, tonom, stavom i sadržajem svojih odgovora Ivaniš ne uspijeva zvučati uvjerljivo, već iritantno gradi mit o sebi kao introvertu, konstruktoru i lideru, prekarnom rokeru i autoru koji u znoju svog lica u 'slabo osvijetljenoj prostoriji' radi na pjesmama svog benda.

Donekle probavljiv dio emisije bila su pitanja posvećena roditeljstvu i Ripperovom odnosu s kćerkom; u tom je dijelu prestao s nervoznim meškoljenjem u sjedalici pa smo vidjeli kako se zapravo umije pristojno ponašati, samo kada nema 'nezgodnih' pitanja.

Tijekom gledanja emisije u oko je upadao još jedan moment vezan za Ivaniševe napore da pronađe udoban položaj na sjedalici. Naime, Ripper 'Konstruktor' za cijelog trajanja emisije ljulja se na njoj lijevo - desno, na pitanja uzvraćajući ozbiljnim profesorskim pogledom, nalakćen na glatki stol u studiju. Gledatelji Ripperovog gostovanja u NU2 s pravom su se mogli pitati: što nedostaje udobnoj bijeloj fotelji u HTV-ovom studiju i zašto se Stankovićev gost u njoj nije prestajao napadno meškoljiti i mijenjati neobične kvaziležerne poze? Je li mu bilo neugodno, je li navikao na udobnije sjedalice, ima li slučajno hemoroide?!

U nešto manje od 60 minuta emisije Ripper se nasmijao samo dvaput, i to ironično, na Stankovićevo pitanje od čega živi i na pitanje jesu li mu neke pjesme plagijati. Na ovo posljednje Ripper besciljno zuri u nevidljivu točku u studijskoj scenografiji i uspijeva izmigoljiti iz direktnog odgovora na pitanje.

Propovjednički ton Ivaniševog nastupa u Nu2 čini da se nakon odgledane emisije pitamo jesmo li gledali 'Misli 21. stoljeća' sa svim tim tezama o regresivnim i pozitivnim društvima, Sartreovim citatima, žalom za srednjeklasnim građanstvom i ezoteričnim zazivanjem Šive koji ruši sve pred sobom, nakon čega Ripper 'Konstruktor' na razvalinama civilizacije stvara novi poredak.

Aleksandar Stanković svom je gostu pristupio s vidljivim divljenjem, pažljivo doziravši nezgodna pitanja, dozvoljavajući mu da odgovori samo na ona koja Ripperu odgovaraju. Nekritička simpatija ovog voditelja prema nekima od svojih gostiju nije od jučer. Stanković 'hrabro' juriša na goste – mahom političare kojima je status u javnosti snažno poljuljan, tada ne oprašta neodgovorena pitanja i umije biti prilično prgav. Kada je riječ o njegovu umijeću da pod znak pitanja stavi nekoga čija uloga u javnom i društvenom životu nije vezana za sudbinska politička pitanja, pripitomi se i prepušta gostu da vodi intervju u smjeru koji mu odgovara.

I premda kao potrošači Atlanticovih proizvoda i sami posredno financiramo Ivanišev životni projekt – bend Pips, Chips & Videoclips, nismo li zaslužili da u programu javne televizije, sufinanciranom i našim pretplatničkim sredstvima, dobijemo barem malo istine i odgovore na pitanja koja nas zanimaju?

Odgovor očito nije potvrdan; ponovno smo dobili proizvod prepakiran u korporativnu ambalažu s porukom.