S Davidom Silvermanom, članom žirija ovogodišnjeg Animafesta, animatorom i redateljem 'Simpsona', razgovarali smo o utjecajima, ali i hobijima, poput sviranja plamteće tube na jednom od najzanimljivijih svjetskih festivala
David Silverman počeo je crtati s četiri godine, a još nije pronašao valjan razlog da prestane s time. Glavnina njegove karijere vrti se oko nezaobilaznih 'Simpsona'. Do danas je režirao 22 epizode globalno popularnog animiranog šoua i osvojio četiri nagrade Emmy. Na vrhuncu uspjeha sa 'Simpsonima' pridobio ga je najprije DreamWorks ('Put u El Dorado', suredatelj), zatim Pixar ('Čudovišta iz ormara', suredatelj) te najzad Blue Sky ('Ledeno doba', 'Roboti', scenarij i knjiga snimanja). Trenutačno radi na mnogim projektima, a u predahu gledanja i ocjenjivanja dugometražnih filmova koji su se ove godine našli u konkurenciji festivala, pronašao je vrijeme za obilazak Zagreba i posjet Muzeju prekinutih veza.
'Simpsoni' su, unatoč nizu sezona i godina emitiranja, uspjeli zadržati istu dozu humora i oštrine. Otkrijte nam vašu tajnu 'vječnog animiranog života'.
Mislim da je za to zaslužna činjenica da smo ostali dosljedni i vjerni stilu i početnim idejama. Nismo se mijenjali jer smo morali hvatati korak s modernim vremenima ili nešto slično. Čak ni nakon 23 sezone nismo imali potrebu prilagođavati se drugim medijima, već smo samo nastavljali raditi onako kako smo i krenuli. Likovi su ostali vjerni sebi, a humor i stil su imali svoju logičnu putanju i rast, ali originalni duh s kojim smo počeli nije nestao. To je šouu dalo integritet, nismo se osvrtali na kritike i razmatrali ili kalkulirali što će publici više odgovarati u određenom vremenu i kako 'biti kul'. Publika uvijek osjeti kad ste nesigurni i izgubite na autentičnosti. Uvijek nam je bilo najvažnije da smo mi zadovoljni, a sve ostalo došlo je samo po sebi.
Možda o sveobuhvatnosti tema koje ste obradili tijekom godina najbolje progovara epizoda 'South Parka' nazvana 'Simpsons already did it'?
Znate li kako je došlo do te epizode? Dok su autori radili na scenariju, cijelo vrijeme se ponavljala rečenica: da, to je u redu, ali već je viđeno u 'Simpsonima'. Nakon što se ista stvar ponovila pet puta, zaključili su da će tako nazvati epizodu. Kreatori serije Matt Stone i Trey Parker dobri su prijatelji Matta Groeninga i veliki fanovi 'Simpsona' te znaju da nije bilo njih, ne bi bilo ni njihovog šoua.
Oh, toliko je anegdota i događaja, vrlo je teško nešto izdvajati. Možda mogu objasniti ono od čega je on kretao kad je kreirao 'Simpsone'. Dakle, htio je napraviti nešto drugačije u svojim filmovima i serijama: prikazati prvu animiranu, gotovo stripovsku TV obitelj koja gleda televiziju. Dotad nije postojala serija o televizijskoj obitelji koja gleda televiziju, tako da je to bio koncept šoua unutar šoua. A druga stvar: smatrao je da bi bilo smiješno da likovi, jer izgledaju tako bizarno i ludo, budu potpuno normalnih akcija, koje prate njihovo ljudsko, uobičajeno ponašanje, i iz toga je htio izvući najviše komičnih scena. Prirodnost je bila glavni cilj u širokom okviru koji si je zadao. Na kraju se njegov koncept ispostavio kao pun pogodak.
Kako ste doživjeli tranziciju od animatora do redatelja i producenta te suradnje na velikim filmskim projektima poput blockbustera 'Ledeno doba' i 'Čudovišta iz ormara'?
Postupna prilagodba, rekao bih. Prvo sam radio kao animator u emisiji 'The Tracey Ullman show', tamo smo već režirali polusatne animirane epizode. Nakon što sam se okušao kao redatelj u prvoj sezoni 'Simpsona', svima se svidjelo kako sam to napravio, pa sam u drugoj sezoni djelovao kao suredatelj i nadzirao produkciju, a u trećoj su mi samo dodali titulu producenta i supervizora režije, ali moj posao i dalje se svodio prvenstveno na animaciju. Nisam osjetio neku veliku promjenu, sve je išlo vrlo lako i logično.
U kojoj mjeri je na serijal utjecao razvoj tehnologije i digitalizacija medija?
Mi smo bili posljednji do kojih je stigao taj trend, koliko god to nevjerojatno zvučalo. I dalje smo slikali originalne panele, nismo htjeli da se šou vizualno izmijeni. Imali smo neke pokušaje, ali kad smo digitalizirali neke dijelove, zabrinuli smo se misleći da previše nalikuju na računalnu igricu. Napokon, morali smo napraviti i taj transfer, jer studiji s kojima smo surađivali više nisu polagali toliko pažnje (ili nade) u originalne crteže. Do vremena u kojem smo potpuno prešli na digitalni proces više nije bilo početnih virusa koji su gnjavili programere pa je postalo puno lakše dogovarati se s animatorima. Rekao bih da smo se uključili u pravo vrijeme. Digitalno slikanje pruža puno više mogućnosti na nebrojenim razinama: možete mijenjati boje, pozadinu, osjenčati sliku bez problema, a greške se vrlo lako i brzo ispravljaju. Najvažnija prednost je usklađivanje kompozicije, što je prije bio ogroman dio posla. Prije smo morali ponovno crtati likove i usnimiti sve mehanički, a sada nam treba najviše tri minute za popravak cijelog zamišljenog seta.
Slavnu scenu s Homerovim hipnagogičkim vizijama i psihodeličnim snom animirali ste 1995, a 2001. posjetili ste i festival Burning man, jednotjedno događanje u pustinji Black Rock u sjevernoj Nevadi, stjecište pomaknutih i ezoteričnih strujanja u umjetnosti. Jeste li tamo, kao većina sudionika, imali alterirajućih iskustava potaknutih halucinogenima?
Obožavam posjećivati festival Burning man! Nažalost, ne mogu si priuštiti puno iskustava izmijenjenih stanja svijesti potaknutih psihodelicima jer tamo obično uživam u sviranju tube u plamenu. Za tako nešto morate biti potpuno čisti i svjesni. Propan i vatra opasna su kombinacija te morate biti u stabilnom stanju uma da pušete u zapaljeni limeni instrument. Ali to ne zvuči nemoguće na takvom nevjerojatnom mjestu, gdje imate jedinstvenu priliku vidjeti zapanjujuća umjetnička djela i upoznati najzanimljivije autore, u mom slučaju glazbenike. Dio Burning mana u kojem sam ja sudjelovao bio je buđenje novog glazbenog iskustva. U Los Angelesu sam član benda Vaud and the Villains, također sviram sa skupinom Preservation Hall Jazz Band i bio sam na puno glazbenih gaža s njima, ali Burning man je potpuno drugačije, neponovljivo iskustvo. Nikad ne znate na što ćete tamo naići. Taj festival jednostavno morate posjetiti da biste vjerovali!
Koji su vas autori najviše inspirirali?
Za početak, crtići studija Warner Brothers, zatim Charles Schulz, Charlie Chaplin, Buster Keaton, braća Marx i Stanlio i Olio, uglavnom svi klasični osnivači žanra i osnovni 'sastojci' onoga što smatram pravom, originalnom komedijom. Kad sam bio mali, nisam imao priliku gledati mnogo Disneyjevih filmova, ali čim sam vidio prve, odmah sam se oduševio.
Kako vam se zasad čini sudjelovanje u žiriju Animafesta? Možete li preporučiti neke od ovogodišnjih dugometražnih uradaka?
Prilično sam zadovoljan izborom ovogodišnjih filmova, ali zapravo sam najsretniji što sam naletio na retrospektivu filmova Paula Driessena. To bih definitivno preporučio. Njegov sam velik, dugogodišnji obožavatelj, a naše prijateljstvo datira još od 1992, kad smo se upoznali na jednom festivalu animacije. Zbližili smo se tijekom godina i susretanja na raznim svjetskim festivalima. Njegovo društvo uvijek je inspirativno, a njegov autorski pristup imao je velik utjecaj na moj rad. Možda su on i 'Surogat' Dušana Vukotića ostavili najveći trag. Zagrebačka škola crtanog filma uvijek mi je bila zanimljiva i nalazio sam mnoge ideje gledajući njene filmove.
