Nika Mišković i Iskra Jirsak vršnjakinje su i nedavno su diplomirale glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Svoj filmski debi imale su na pulskom festivalu u debitantskom filmu Alda Tardozzija 'Fleke', ujedno i jedinom hrvatskom filmu koji nakon Pule ide na Sarajevski filmski festival. Nika i Iskra prijateljice su s Akademije, a nakon jedne zajedničke scene na audiciji za 'Fleke' dobile su uloge dvaju dijametralno suprotnih karaktera. Kao filmske prijateljice, Irena iz nesređene obitelji, odgojena na ulici i Lana koja je rasla pod staklenim zvonom, u jednoj zagrebačkoj noći prolaze niz brutalnih iskustava – od silovanja i ubojstva do zatočeništva u mrtvačnici i ušlagiranog bauljanja gradom.

S obzirom da je priča smještena u sredinu devedesetih, koliko su likovi koje tumačite stvarni u današnjem Zagrebu?

Iskra Jirsak: Nikin lik Irene živ je i danas u različitim oblicima. Ljudi žive na ulici i prošli su svašta, dok oni koji žive s roditeljima imaju finu školu, novce i ništa im ne nedostaje, nesvjesni su okoline i boli ih briga. Likovi su uvijek aktualni, no mi smo probali potrefiti '95.

Nika Mišković: Znam dosta takvih ljudi. Svi smo bili svjedoci da u razredu uvijek postoje ljudi koji vrše nasilje nad drugima, to nasilje u pubertetu je učestalo kad imaš 17 i misliš da si sam na svijetu, a da su tvoji problemi najveći i da si uvijek u pravu.

Kako ste se uspjele poistovjetiti s likovima?

Iskra Jirsak: Prvo sam razmišljala tko sam ja bila sa 17 kao tinejdžerica i našla sam dosta sličnosti, no nisam kao Lana odrasla pod staklenim zvonom.

Nika Mišković: Isto sam prvo povukla paralelu između sebe i lika Irene i tražila u čemu smo slične, a u čemu različite.

Nika Mišković: Nisu me susjedi još uvijek dovoljno iznervirali. Šalim se, pokušavala sam razumjeti lik i to zašto bira da se suočava s problemom nasilno. Ne opravdavam njene postupke, ali mogu je razumjeti. Irena je jako povrijeđena i ostavljena, nema potporu roditelja i okoline i ona ne vidi smisao svega što se događa oko nje i jedino rješenje nalazi u destrukciji koju ispoljava van, ali ustvari najviše prema sebi. Taj lik mi je užasno zanimljiv, najveće opravdanje za njene postupke sam našla u odnosu s ocem kojeg boli briga, ostavio je nju i mamu, uzeo lovu, našao ženu na Pantovčaku i sad ima novog sina kojeg zove sinom, a meni taj njegov sin prodaje drogu.

Mislite li da će vam ova prva filmska uloga pozitivke na neko vrijeme udariti pečat glumice za uloge dobrih djevojaka?

Iskra Jirsak: Ne bojim se toga, negativke uvijek mogu glumiti u kazalištu.

Nika Mišković: Premda ja nagovaram Lanu da radi loše stvari, ona na sve to pristaje pa postaje ista kao i ja.

Nika Mišković: Bilo mi je super. Ne dobivaš često priliku raditi u takvim prostorima.
Jedino mi se gadilo što smo stalno morali prati ruke.

Kako je držati pištolj?

Nika Mišković: E, to mi nije bilo svejedno. Pucali smo iz pravih, iz policijskog revolvera i iz malog zračnog pištolja. To mi je bilo grozno, no mogu ti reći da se jako brzo navikneš držati pištolj. Ostala sam u šoku kad sam vidjela te ljude u streljani kojima je pucanje 'vau' i još pitaju jedan drugog: 'Koliko si danas ispucao?'

Ovo je vaš prvi film, a nakon Pule odmah idete u Sarajevo. Kakav je osjećaj?

Nika Mišković: Sve mi je jako čudno. Prije par godina sam pisala kontrolni iz matematike, a sad idem po nekim festivalima. Prvo mi je palo na pamet - joj, što obući, o Bože, 'Red Carpet', a onda, možda će doći Brad Pitt pa će njega slikati i mi možemo u miru otići jesti baklave.