Prije 20 godina, Cool Britannia bio je buzzword koji se gotovo svakodnevno pojavljivao u britanskim medijima, brend čiji je genij kombiniranja popularne kulture s promjenom političkog svjetonazora zemlje spojio laburiste i britpop u milijarde funti težak, rasplesani i raspjevani izvoz. Dvadesetak godina kasnije, britanski su mediji lansirali Jihad Cool, etiketu nove vrste kula, za neko novo vrijeme i neku novu mladež koja 2014. – statistike kažu možda čak i u tisućama – napušta svoj britanski život i odlazi ratovati u Siriju.

Cool Britannia izrasla je iz nostalgije prema dobu kada su Beatlesi vladali svijetom – danas, 'sveto' ime Beatlesa preseljeno je na dine bliskoistočnih pustinja, gdje u klasičnoj perverziji povijesti postaje nadimkom britanske skupine krvoločnih islamista. 'I want to hold your hand' u tom kontekstu danas zvuči daleko mračnije, posebno ako pri pjevanju progutamo 'n' u zadnjoj riječi.

Što se dogodilo s klincima u 21. stoljeću, mladima koji umjesto držanja Playstationa i ulaznica za koncert grupe Oasis, danas žele biti kul držeći kalašnjikov i odrezane ljudske glave u ruci?

Poslovično senzacionalistički Daily Mail naslovom članka 'Propadanje 'Jihadi Johna': šokantne Facebook fotografije pokazuju transformaciju repera s ulica Maida Valea u glavnog osumnjičenika brutalnog rezanja glave novinara', zapravo daje savršen sažetak ovog mračnog fenomena: L Jinny bilo je hip hop ime Abdela-Majeda Abdela Baryja, repera koji je napustio obiteljski dom od milijun funti u zapadnom Londonu, kao i snove o preuzimanju nacionalnog mikrofonskog trona Dizzeeju Rascalu, ne bi li otišao u vjerski rat i postao 'pustinjski beatle', glavni osumnjičeni za ubojstvo američkog reportera Jamesa Foleyja.

Transformacija je bila brza. Još 2012., Abdel Bary bio je L Jinny, jedan od malog milijuna wannabe repera londonskog asfalta, s mikrofonom u ruci i zlatnim lancima oko vrata. Tek godinu do dvije kasnije, na Facebook se galeriji pojavio s redenicima i M16. A odmah potom izložio i odrezane glave sirijskih vojnika, s popratnim 'šaljivim komentarima'. Oni nisu izostali ni nakon ubojstva Foleyja, kada su se njegovi suborci sjatili na Twitter okrutno ismijavati sa žrtvom. Jedan od njih, kanadski džihadist Abu Turaab al-Kanadi, odmah je nakon pojave Foleyjeve dekapitacije na YouTubeu, digitalnu zajednicu počastio komentarom: 'Ne mogu dočekati dan kada će #IS odrezati glavu prvom američkom vojniku. :) #SoccerAnyone? Dečki, pretpostavljam da je vrijeme za nogomet. :)'

Podsjećamo, tijekom održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, IS je imao jednu od prvih udarnih i najkrvavijih prezentacija na Twitteru 'šaljivo' dijeleći fotografije leševa i njihovih odstranjenih glava kao lopti za svoju verziju World Cupa. Islamska država tako je preko noći dobila svjetsku publiku, a dok ih jedni nazivaju novim barbarima i reliktima mračnog srednjeg vijeka, drugima je jasno da iza barbarizma i srednjevjekovne okrutnosti stoje moderna tehnologija i pametno razrađen plan njezina iskorištavanja.

U Viceovu dokumentarcu 'The Islamic State', Abu Mosa, PR kalifata u nastanku, jasno kaže: 'Cilj nam je izgraditi Islamsku državu koja pokriva sve aspekte života. Ne šaljemo ljude natrag u doba goluba pismonoša, naprotiv, profitirat ćemo razvojem. Ali na način koji se ne protivi religiji.'

Nedavno izvješće američkog Kongresa, nazvano 'Američki đihadistički terorizam: Borba protiv složene prijetnje', navodi upravo Jihad Cool kao ključni faktor mamca za nove generacije, prije svega eksploataciju interneta, masovnu i brzu razmjenu indoktrinacijskih predavanja te propagandnih videa kao što su popularni 'Islamic State Work Out', ali i kronike najcrnjih zločina koji nemaju samo učinak šoka: oni postaju 'moćan alat guranja pojedinca prema nasilju'.

Rafaello Pantucci, direktor sigurnosnog think-tanka RUSI, problematiku sažima ovako: 'Kada gledamo te snimke, užasnuti smo i pitamo se kako itko može imati ikakvu drugu reakciju osim čiste mučnine. Ali za druge, oni imaju motivacijski učinak. (...) Maksimalno su iskoristili društvene mreže', dodajući kako IS novoj generaciji mladih i obespravljenih muslimana zapravo daje savršen regrutacijski mamac prodajući užase i zločine kao paklenu kombinaciju bunta i zabave.

Akcijama izvan svih civilizacijskih normi IS u isto vrijeme koristi civilizacijska postignuća dokazujući da libertarijanske fantazije o internetu kao mašini za stvaranje svjetskog mira za sada ipak ostaju – fantazijama. Nove tehnologije ne stvaraju nužno i nove utopije, ili barem ne utopije kakve zamišljaju slobodarski orijentirani intelektualci. Naime, zamišljeni kalifat IS-a nije išta drugo nego čista vjerska utopija – Staljin je na piku imao klasnu, Hitler rasnu, a Abu Bark al-Baghdadi vjersku utopiju; tu barem nema previše mudrosti. A kako je svaki put do utopije popločan leševima onih koji se ne uklapaju u sliku 'savršenog društva', ne treba nas čuditi genocid kojem svjedočimo, kao ni to kako mu svjedočimo. Doba 21. stoljeća jest doba interneta, kamera i ekrana, vrijeme otvorenosti i smrti privatnosti.

Pantuccijeve riječi imaju smisla. Zločin džihadista katkada je toliko pretjeran da se čini nestvarnim, gotovo filmskim; borci IS-a iskorištavaju sve, od stila i dizajna 'uniformi' do ikonografije postajući u neku ruku stripovskim negativcima, ultimativnim zlom čijom se medijskom prezentacijom ne bi postidio ni Joker iz 'Batmana'. Kad čitate vijesti o Lady Al Qaedi, pakistanskoj studentici neuroznanosti u SAD-u, zaposlenoj na projektu širenja ebole te stvaranju bojnog otkriva koji ubija sve osim djece, to uistinu zvuči kao epizoda 'Kapetana Amerike'.

Sve je to mamac za nebrojene mlade psihopate, ali i one koji će to tek postati. Konzervativne brojke kažu da se svaka 100. osoba rađa kao psihopat, problematične amigdale, bez savjesti i moralnog kompasa – manje konzervativne brojku spuštaju na 50. To je puno ljudi, jako puno ljudi. Naravno, neće baš svaki postati lovac na glave – neki će se zaposliti u bankama, postati kirurzi ili odvjetnici, ali postoji i dovoljan broj onih koji su samo čekali okidač za skidanje okova civilizacijskih normi i puštanja kočnice do samog kraja. Prosječan psihopat 21. stoljeća koji nasmiješen drži dijelove ljudskog tijela pred fotoobjektivom nije ništa drugačiji od Jeffreyja Dahmera s iPhoneom, ma u koliko se bogova, zastava i ideja kleo. Na kraju krajeva, i Samovu sinu je 'Bog naredio da ubija'.

Ali ludilo nije jedini dežurni krivac.

Dok se neki teoretičari društva svađaju oko toga koliko je još života ostalo u starim formama kohezije kolektiva, predvođene konceptom nacionalne države, drugi ističu kako smo ga već neko vrijeme napustili, živeći globalizirane digitalne živote s prividom strukture stvorene jekom, ostacima polako urušavajućeg starog poretka. Umjesto nacionalne države, kaže teorija, danas postoje tek elite koji tradicionalne strukture i plemenske impulse vrste eksploatiraju za svoju korist omatajući se zastavama, ali tzv. narod se, da teze pojednostavimo koliko je moguće, danas sve manje svađa oko toga tko je Hrvat, a tko Srbin – a sve više oko toga tko je 'appleovac', a tko 'samsungovac', tko ima više prijatelja na Twitteru, a tko gledaniji video na YouTubeu.

U takvom stanju potpune fragmentizacije identiteta, gdje bezbroj mikroskupina i milijuni pojedinaca vode živote unutar svojih kulturnih balona, opsesija, životnih misija i želja, ne treba čuditi konsolidiranje snaga onih koji su svoj identitet pronašli u viziji utopije smještene s druge strane duge, sačinjene od pedeset nijansi crvene. Uostalom, istraživanja su odavno pokazala da pretjerana izloženost nasilju desenzitivizira ne samo gledatelja, nego i potencijalnog nasilnika. Internetska generacija odrastala je gledajući afganistanske, iračke i meksičke dekapitacije na svojim mobitelima – koju godinu kasnije, našli su priliku otputovati u onaj dio svijeta u kojima ih ništa ne sprečava da se, poput rulje s ulica Pariza kraja 18. stoljeća, i sama odluči isprobati odgledano.

Naravno, spriječio bi ih zdrav razum, ali među (procjenjuje se) tisuću do dvije mladih britanskih muslimana koji su napustili pubove, utakmice, talent showove, multiplekse, videoigre, koncerte i gradske izlaske za pustinjske masakre u društvu u crno zavijenih fanatika i manijaka s turbanima – njega baš i ne treba tražiti.

U međuvremenu, IS ide dalje, novi dani, nove dekapitacije, masakri, silovanja i drugi užasi, popraćeni 'komičnim' komentarima pristaša na webu, kao i friškim vijestima o novim zapadnjacima koji su napustili blagodati zapadne civilizacije zbog uživanja u pustinjskom zločinu. Puno će se još riječi potrošiti na analizu Jihad Coola, daleko duže, iscrpnije i paničnije od onih koje ste sada pročitali, jer kako se ne nazire kraj sirijskom kaosu, 'džihadistički kuleri' iz susjedstva bit će sve učestalija tema vijesti.

Ubrzo nakon L Jinnyjadobili smo Douglasa McArthura McCaina, prvog Amerikanca poginulog u odori IS-a, a koji se također bavio hip hopom; bio je zaljubljenik u Chicago Bullse i Simpsone, sve dok se nije 'zaljubio' u 'džihadistički rap', romantičnu ideju revolucije i snove o adrenalinskoj avanturi gerilskog rata. Na listi IS-ovih boraca sa Zapada se, osim repera, danas nalaze i hakeri, mladi ljubavnici sa sjevera Europe, sretni očevi pa čak i 'hipsterski đihadist' Islam Yaken iz ugledne obitelji iz Kaira, ljubitelj fitnesa, diplomirani pravnik koji govori tri jezika, a odnedavno i profesionalni ubojica koji je na Twitteru objavio svoju memorabiliju s ratišta: fotografiju odrezanih ljudskih glava u košari, popraćenu komentarom kako one nisu ništa drugačije od glava ovaca koje se mogu kupiti u egipatskim restoranima.

Znate kako kažu: 'Bio je tako tih i miran... a onda je policija otvorila frižider...'