Poklonicima djela Jima Jarmuscha vjerojatno će se svidjeti njegov novi film jer će u njemu prepoznati sve one elemente koji karakteriziraju njegov rad – spor tempo, uvrnuti humor i svu silu zabavnih referenci. Iako bi netko neupućen na prvi pogled mogao pomisliti da je riječ o još jednom trendovskom filmu o vječnoj ljubavi dvoje vampira, u Jarmuschevoj se izvedbi iza populističkog sižea krije čista dekonstrukcija tog teen koncepta.

Kod Jarmuscha se višestoljetna ljubav dvoje usamljenih krvopija ipak temelji na intelektualnoj povezanosti, a poštujući činjenicu da žive u 21. stoljeću, više ni ne sišu krv živih ljudi (ako ne moraju), nego nužne zalihe kupuju u bolnicama od potkupljivih doktora.

S obzirom na način ishrane junaka, jasno je da, za jedan vampirski film, ovaj baš i nije osobito krvav – krv je prije nužnost (hrana) spojena s užitkom (djeluje opojno kao droga). Pritom, ne bismo mogli govoriti ni žanrovski o hororu (što, naravno, ne čudi, budući da Jarmusch zaista nije žanrovski autor); horor je ovdje onaj egzistencijalistički, svijest o neumitnoj propasti svijeta, depresija koju proživljavamo zajedno sa znakovito nazvanim Adamom (Tom Hiddleston), drevnim vampirom koji povučeno živi u Detroitu. Vedute oronulog, izgubljenog i opustošenog Detroita, pravog simbola propasti američkog sna, pružaju Jarmuschu savršenu vizualizaciju za prikaz te depresije. Socijalni podtekst snažno je naglašen u ovom filmu, pravom izdanku dugotrajne ekonomske krize: Jarmusch, kao i mnogi recentni autori, propituje posljedice propasti kapitalističke ideje. Grad duhova, ali i znamenite glazbene povijesti u ovom slučaju nastanjuju rafinirani, obrazovani i elegantni vampiri te površni i neinteligentni 'zombiji' - kako vampiri nazivaju ljudsku vrstu, nesposobnu za dublji uvid u životne istine, za kreiranje prave umjetnosti (bila ona Hamlet ili rock and roll), za uvažavanje znanstvenih dostignuća, za očuvanje vlastitog planeta ili financijskog sustava dok samo čeznu za slavom i novcem.

U ovoj finoj, pomalo ciničnoj i prilično zabavnoj Jarmuschevoj alegoriji istinski umjetnici zapravo su paraziti, bilo da se to odnosi na vampire koji preživljavaju od tuđe krvi, a zauzvrat daju vrhunska umjetnička djela, no žele ostati nepoznati, ili na ljude/zombije koji rado prisvajaju tuđe zasluge i parazitiraju na tuđem znanju i umijeću.
Elegičan ton, neodoljiv soundtrack i dvoje savršeno 'hladnih' glumaca, oboje pomalo androginih fizionomija – zgodni Tom Hiddleston i osebujna Tilda Swinton – dodatni su začin filmu.