Postoje trenuci u životu koji ti se zauvijek urežu u sjećanje, a o onim najbolnijim progovorila je kao i uvijek bez zadrške 25-godišnja Ella Dvornik opisavši na svom profilu na Facebooku kako se osjećala na dan smrti svog oca Dina Dvornika. Bio je to i povod za neka pitanja o Dinovom životu i njegovim odlukama.

Sedam godina... Tko bi rekao da je tako dugo prošlo? Kako godine brzo prođu... Čini mi se sto si stariji da je i brže. Imala sam 17 godina tada, a i sada se osjećam kao da mi je 17 makar znam da mi nije. Nekih stvari se sjećam kao da su bile jučer, a nekih od jučer kao da su godinama daleko. Možda nam se pobrka sve to u glavi pa sjećanja ne slažemo vise po vremenu već po važnosti. Sjećam se sada ovog trenutka prije sedam godina. Sjedila sam na fotelji u svom stanu u Prečkom. Mama me je nazvala i plakala "nema više tate". Tako je započelo moje jutro na ovaj dan prije 7 godina. Nikad nitko nije spreman primiti takve vijesti pa čak i ako su iščekivali - taj trenutak je neobjašnjiv, kao da ste vidjeli nešto sto nije s ovog svijeta. Međutim zapitam se uvijek - "Da sam na samrti, što bih požalila? Je li on išta požalio? Je li htio više i bolje? Jesmo li ga spriječili da bude ono što je htio biti svojim mišljenjima?"
Zato sam vas pitala nekidan da mi na to isto pitanje odgovorite i vi... Odgovori su bili inspirativni pa vas zato molim još jednom, budući da će ovaj post (pretpostavljam) vidjeti puno ljudi, da budete opet čisti pozitive i da napišete meni i ostalima koji čitaju "Što biste sada rekli mlađoj/mlađem sebi?