'Svećenikova djeca', film o pripadniku klera koji odluči povećati natalitet otoka bušenjem kondoma, nakon zagrebačke premijere 27. prosinca, od 3. siječnja počinje igrati u cijeloj Hrvatskoj. Redatelj Vinko Brešan ovim je uratkom snimio treću, kvalitativno možda najuspješniju 'otočku komediju' u svojoj celuloidnoj karijeri, utemeljenu na dramskom tekstu Mate Matišića, a o kojem kaže:

'Dramski tekst star je 16 godina. Već tada sam vidio da je taj materijal potentan za film. Ali nisam znao kako mu prići, kako pristupiti tekstu. Fabula je jednostavna – svećenik buši kondome kako bi povećao natalitet. Ideja je odlična, ali ona ne pripada realnosti. To može proći u teatru, gdje svećenik dođe na scenu, predstavi se i kaže da buši kondome kako bi povećao natalitet. Teatarska publika može pristati na to. U filmu to baš i ne ide tako, jer je film puno više u stvarnosti od teatra. No ima jedan žanr koji ne samo da podnosi, već i traži takve bizarne ideje, a to je komedija.'

Znači, izabrali ste komediju zato što je odgovarala konceptu – ali koliko je presudilo to što ste se već dokazali u komedijama?

Nimalo. Presudilo je isključivo to što tekstu nisam mogao pristupiti drugačije nego kao komediji. Doduše, ja jesam tip koji uvijek gleda kako od nečega napraviti komediju. Ako stvarno ne ide, tek onda radim dramu. Osim toga, radnja Matišićeve drame zbiva se u neimenovanom gradu, što je nemoguće, jer tko može kontrolirati sve kondome u gradu koji ima sto trafika? Na otoku, to je moguće i logično, jer otok ima jednu trafiku i jednu apoteku. Iako sam već radio dvije otočke komedije, trebalo mi je puno vremena da shvatim kako radnju treba smjestiti na otok. Ljudi misle da sam želio snimiti još jedan otočki film, ali otoku me zapravo odvela priroda priče.

Svejedno je očito da otoci imaju magiju koja vas privlači. U čemu je tajna otoka?

Otoci imaju specifičan mentalitet. Na otoku neke priče imaju više smisla, nego bilo gdje drugdje. Ludilo može doći do višeg stupnja. Na otoku sve može biti puno naglašenije nego, na primjer, u Zagrebu. A to komedije vole, one teže ekstremima.

'Svećenikova djeca' ima i nekih, nazovimo ih felinijevskih elemenata. Je li to namjerno ili jednostavno utjecaj od kojeg se ne može pobjeći?

Ja sam kao redatelj, ali kao i svi ljudi zbroj jedne enormne količine utjecaja, svega od roditelja i prijatelja preko nastavnika do knjiga i filmova. Na mene utječe jako puno stvari, a Fellini je jedan od njih. On je mediteranac, kao i ja. Bavi se i provincijom, kao i ja, koji sam rođen u provinciji. Jako je utjecao na mene. Godinama sam mislio da je 'Amarcord' najbolji film svih vremena, iako mi je danas, kako sam stariji, 'Dolce vita' draži. Ali utjecaj je sigurno velik. Ja volim citirati i asocirati, na kraju krajeva, živimo u postmodernizmu.

Jesu li mediteranske i tzv. provincijske komedije bliže hrvatskom mentalitetu od tzv. urbanih? Na kraju krajeva, vidimo da ih je većina takvog predznaka, a posebno ako govorimo o popularnijima, od kina to televizije.

Humor je uvijek lokalan. Puno je lakše raditi provincijski, jer je jezik prihvatljiviji za komediju. Bilo da snimate u Hercegovini, Dalmaciji, Podravini... Naprosto je dijalekt puno zahvalniji za rad u komediji. U Zagrebu, ljudi danas govore jezikom koji je puno bliži književnom, a on nikada nije toliko podoban za komediju. U Zagrebu je snimljeno jako malo komedija, 'Tko pjeva zlo ne misli' je jedna od rijetkih. U Dalmaciji imate čitav niz komedija. To ne znači da su Dalmatinci najduhovitiji u zemlji, jer ja ne vjerujem u regionalnu podjelu duhovitosti, ni u to da su neki narodi duhovitiji od drugih. Gledao sam njemačkih komedija koje su me nasmijale do suza, makar nikada ne biste rekli da su Nijemci ekstremno duhoviti ljudi. Ja radim dalmatinske komedije jer sam Dalmatinac pa poznajem mentalitet, ali putujući po Hrvatskoj shvatio sam da su i Slavonci jako duhoviti, no opet na jedan posve drugačiji način, takav da mi je trebalo neko vrijeme da shvatim takav stil humora.

Usto, spomenuo bih da su, kada su 'Kako je počeo rat na mom otoku' i 'Maršal' igrali u Češkoj, zemlji kraljeva filmske komedije, Česi imali zanimljive reakcije – rekli su mi da filmovi jesu smiješni, ali da je taj humor neusporedivo suroviji i grublji od njihovog. Mi smo ipak Balkanci i tu se pokazuje razlika u mentalitetu. Mi smo u svom humoru puno grublji i direktniji od sofisticiranijih Čeha. To je naša priroda i ne trebamo je se sramiti.

Ako gledamo niz tzv. blockbustera u Hrvatskoj – 'Otok', 'Maršal', 'Karaula', ovih dana 'Sonja i bik' pa čak i 'Parada', to su sve komedije. Zašto Hrvati toliko vole komedije? Jesmo li mi nezreo narod koji ne može dramu pretvoriti u hit, je li oko nas sve tako crno da se u kino bježimo smijati, radimo li uistinu toliko dobre komedije da ih svi žele gledati ili je razlog nešto četvrto?

Komedije su najbliže publici. Amerikanci film nazivaju zabavom. Komedije, bez obzira koliko vi pretendirali na umjetničko djelo, same su po sebi zabavne. Ljudi se u kinu žele zabaviti. Osim toga, mislim da narod voli komedije jer su one krajnje lokalne. Svi ovi filmovi događaju se u Dalmaciji, Hercegovini, 'Parada' spaja nekoliko lokalnih priča... Ljudi vole prepoznavati lokalne priče. Ako radite dramu, ona je univerzalna, funkcionira svugdje. Ljudi koji kod nas idu u kino, u komedijama valjda najviše prepoznaju svoje živote.

'Svećenikova djeca' su, rekli ste već nekoliko puta, film u kojem ste dobili sve što ste htjeli – od glumaca do lokacija?

Za taj sam se film pripremao više nego za bilo koji drugi. Trebalo je pet mjeseci za scenarij, a potom godinu dana priprema za snimanje, kada sam počeo birati glumce. Od početka sam znao koja četiri glumca želim u filmu – Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Marija Škaričić i Dražen Kühn. Nakon toga sam zvao Jadranku Đokić, a onda i sve ostale. Ipak, danima sam se premišljao o ulogama, jer vjerujem u jednu stvar – jedina istina koja dolazi s platna i koja može uvjeriti publiku je glumačka istina. Možete vi imati sjajnu kameru, krasno svjetlo, fenomenalan ton, ali ako glumac ne da svoju glumačku istinu, vaš film je ništa, on ne postoji. To je razlog zašto mi je bilo užasno bitno da svaki glumac bude dobro uklopljen u svoju ulogu. Uz njihove međusobne odnose, kako fizički, tako i stilom igre. Ovdje su par Mikić i Butijer, jedan visok i mršav, drugi niži i okrugli. To je šahovska igra slaganja uloga.

Kako ste znali da Mikić ima toliki komični potencijal?

Ljudi ga znaju kao dramskog glumca, a i kod mene je glumio u drami 'Svjedoci', ali ja ga znam iz teatra, gdje je odigrao čitav niz komičnih, urnebesno smiješnih uloga. On je odličan komičar i izvanredno vlada svojim tijelom. Mikić je glumac fizičke igre, geste. Što je itekako važno za komediju. On je glumac takvog talenta i koncentracije da slobodno mogu reći kako takvih nema puno na svijetu. Glumaca kao što je Mikić u svijetu ima najviše 40,50. On je naše nacionalno blago, a ja imam sreće što živim u njegovom razdoblju. Zvuči glupo, ali mislim ozbiljno!

Iako živimo u 21. stoljeću, isto tako živimo u državi u kojoj je iz nekog razloga mišljenje crkve i dalje relevantno. Očekujete li negativne reakcije, s obzirom na to da film spaja seks i crkvu na način koji bi mogao uznemiriti mnoge?

I da i ne. Kad bi netko ovu komediju išao raščlanjivati na elemente, zaključio bi da je ovo vrlo kršćanski film i ne bi bilo razloga da me itko napada. Na stranu kako se danas čita i tumači evanđelje. S druge strane, živimo u zemlji u kojoj živimo. Svjesni smo toga da, npr., naša djeca idu u školu gdje nad njima vrše eksperimente, državne mature, ukidanje polugodišta, uvođenje ocjena od petog do osmog razreda pri čemu im četvorke mogu omesti upis na fakultet... To su suludi eksperimenti. A čime se crkva bavi? Zdravstvenim odgojem u školi! I to ne sporadično, već intenzivno. U tom kontekstu očekujem napade, jer me ne bi čudilo da crkva zaključi kako je problem ovaj film. To je moguće. No ako smo koliko-toliko normalni, to se neće dogoditi.

U eri interneta, posve je nevjerojatno da takve stvari mogu nekoga uznemiriti, ali u filmu ima i nekoliko prilično sočnih, mada humornih scena seksa...

Ja sam sebi postavio pitanje – radim film o svećeniku koji buši kondome, kako onda mogu snimiti film bez scena seksa? To bi bio falsifikat.

I zbog prijašnjih su vas filmova znali napadati sa svih strana. Je li vam to ikada smetalo u životu, privatnom i kreativnom?

U kreativnom nije, ali u privatnom jest. Nije ugodno. Radite film u dobroj vjeri i kad ga napravite, mislite da on neće nikoga uvrijediti. No onda vidite da neki ljudi to vide drugačije. Uglavnom oni ljudi koji politički razmišljaju. Naravno da će onaj tko politički razmišlja uvijek naći razloge za napasti film. No ja iskreno vjerujem da onaj tko stvari promišlja s aspekta čovjeka, kao ljudsko biće, neće imati razloga napasti nikoji film.

Što očekujete od filma s komercijalne strane?

Život me naučio jednu stvar – uspjesima se treba veseliti, a neuspjesi će nas žalostiti. No onaj tko radi film zato da bi bio jako uspješan, da bi dobio nagrade i zaradio velik novac, može odmah biti spreman na to da se to neće dogoditi. Govorim iz iskustva. Morate raditi film kakav želite napraviti, a uspjeh će se dogoditi. A možda i neće, ali to je tako.

'Svećenikova djeca' postat će i TV serija?

Da, bit će to mini serija od tri epizode, 45 minuta po epizodi. Mate Matišić i ja smo za potrebe serije dopisali čitav niz scena, razvili smo potragu za ocem djeteta, ima tu dosta radnje, gdje saznajemo sudbine nekih likova koji se u filmu samo spominju. Sve smo to snimili kada i film, unutar 40 dana.

To je stvarno brzo.

Meni je dugo, jer sam navikao raditi puno brže, 'Otok' sam snimao 28 dana, 'Svjedoke' 27, 'Maršala' 30 dana... Ovo se malo odužilo jer je trebalo snimiti i materijal za seriju. Ona će na TV za godinu do dvije.