Rođenje nacije

Teško je vjerovati da nešto manje od sto godina ranije nastaje film u kojem se opravdavaju postupci Ku Klux Klana. Upravo to se prikazalo u filmu D. W. Griffitha 'Rođenje nacije' koji je snimljen 1915. godine. Nijemi film u crno-bijeloj tehnici opisuje rođenje jedne od monstruoznih rasističkih grupacija koja je nastala na jugu SAD-a, a što je najtragičnije od svega, po redateljevoj viziji poruka filma je mir i ljubav, a jadni bijelci su pod terorom 'divljih' i 'opasnih' crnaca.

Za ondašnje vrijeme film je zaradio vrtoglavih 10 milijuna dolara, a bio je jedan od najpopularnijih i komercijalno najuspješnijih projekta tijekom nijemog razdoblja. Film je snimljen prema romanu The Clansman koji je napisao Thomas Dixon. To je bio prvi film u povijesti kinematografije koji je trajao preko 100 minuta te upotrijebio tehnike skokovite montaže i krupnog plana lica koje su promijenile tijek razvoja kinematografije. Da ironija bude još veća, u filmu nijedan glumac nije bio crnoput, već su svi glumci bijelci koji su sa šminkom maskirani da odglume crnce.

Posljednji tango u Parizu

Eksplicitni prikazi seksualnog odnosa uvijek su dobar adut ako se filmu želi dati atribut kontroverznog. Upravo je na tu kartu odlučio zaigrati poznati talijanski redatelj Bernardo Bertolluci u filmu Posljednji tango u Parizu. Protagonisti radnje su četrdesetogodišnji depresivni muškarac Paul i izgubljena dvadesetogodišnjakinja Maria, čiji prvi susret postaje fatalan i okončan divljim seksom.

Njihov sadomazohistički odnos prikazan je kroz eksplicitne scene seksa pri kojem većini publike ostaje u sjećanju scena analnog snošaja. Iako navedene scene nije bilo u scenariju, Marlon Brando odlučio je improvizirati, a suze na licu Marije Schneider su stvarne, prouzročene šokom i iznenađenjem. Zanimljivo je da je redatelj u rodnoj Italiji završio na sudu zbog za društvo neprihvatljivog prikaza odnosa muškarca i žene. Iako je optužnica da snima ilegalnu pornografiju odbačena, Bertolucci je na pet godina lišen svih građanskih prava, uključujući i pravo na glasovanje.

Salo: 120 dana Sodome

Sedamdesetih godina legendarni Pier Paolo Pasolini u filmu 'Salo: 120 dana Sodome' odlučio je vizualno dočarati fantazije Markiza de Sadea. Radnju Markizova romana Pasolini prebacuje u vrijeme Drugog svjetskog rata i vladavine Mussolinija u Italiji. Protagonisti radnje su četvorica predstavnika vlasti koji uz pomoć fašističkih jedinica uhite grupu mladih te ih zatvore u raskošnu vilu. Družice im postaju bivše prostitutke u poodmaklim godinama, a stečeno seksualno iskustvo demonstriraju na mladim zatvorenicima.

Iako je film metafora društva u kojem dominira nasilje, ugnjetavanje i seksualno iskorištavanje, osuđen je od javnosti zbog eksplicitnih seksualnih prikaza, od sodomije do koprofagije. Od prvog prikazivanja film je izazvao žestoke reakcije, organizirano je i niz javnih prosvjeda, a i dan danas je zabranjen u nekoliko zemalja. Sve je kulminiralo misterioznim ubojstvom Pasolinija, koji premijerno prikazivanje nije uspio doživjeti. Za dodatni element artizma je zaslužna i muzika poznatog Ennija Morriconea.

Posljednje Kristovo iskušenje

Sve što je htio Martin Scorsese bilo je snimiti svoje viđenje Isusovog života, a ono što je dobio je šokiranost kršćanskog svijeta. Fascinantna je činjenica da su protesti religijskih zajednica diljem svijeta započeli prije nego što je produkcija završena. Glavni religijski vođe u Sjedinjenim Državama držali su vatrene propovjedi i osudili sadržaj filma kao pornografski. U Francuskoj su kršćanski fundamentalisti bacali molotovljeve koktele u pariško kino Svetog Mihaela gdje je film bio prikazivan. Posljedice su bile trinaest ozlijeđenih ljudi, od kojih su četvero bili teško opečeni. Čak su svećenici u komunističkoj Jugoslaviji brujali protiv holivudskog zla.

Zašto je film izazvao tolike kontroverze leži u redateljevom hrabrom, iako kontroverznom, viđenju najpoznatije osobe u povijesti. Njegov Isus bio je čovjek iz naroda, oženio se Marijom Magdalenom i ljubi druge ljude u usne. U filmu se javlja i kratka scena bračnog para kako vodi ljubav, što je izazvalo izljeve bijesa prosvjednika.

Nepovratno

Gaspar Noe je jedan od redatelja današnjice uz čije ime se najčešće i lakoćom veže epitet kontroverzan. Publiku je digao na noge kada je 2003. godine snimio film 'Nepovratno' zbog kojeg su ljudi usred projekcije izlazili iz kina jer nisu mogli podnijeti realne scene nasilja. Film je ostao zapamćen po izrazito nasilnoj sceni analnog silovanja i premlaćivanja Alex, koju je uvjerljivo odglumila Monica Bellucci. Osim navedene scene, u filmu je prikazano brutalno i vrlo realistično razbijanja glave aparatom za gašenje požara, što je potaklo dodatna zabranjivanja prikazivanja Noeova uratka u raznim zemljama.

Da bi što više dočarao atmosferu patnje, mržnje i osvete, Noe se koristi eksperimentalnim kadrovima i strobo-efektima. Iako mu neki zamjeraju količinu brutalnosti te retrospektivno i neobično ispričanu radnju, film je dobio mnogo pozitivnih osvrta i prikazan je na brojnim festivalima.

Njegov zadnji uradak Ulaz u prazninu također je izazvao šok javnosti zbog scena seksa. Gotovo u svakoj sceni dolazi do nekog oblika seksualnog čina, a sve vodi do kulminirajuće scene seksualnog snošaja između brata i sestre.

Antikrist

L'enfant terrible današnjeg europskog filma zasigurno je danski redatelj Lars von Trier. Ove godine na festivalu u Cannesu izazvao je gnjev javnosti antisemitskom izjavom zbog koje je i izbačen s festivala. Samo dvije godine ranije, kada je i publika i kritika željno očekivala njegov novi film, izbacuje psihološku dramu 'Antikrist', a šokantno je blaga riječ kojom bi ga se opisalo. Odmah nakon premijernog prikazivanja na festivalu u Cannesu, digao je buru reakcija, četvero gledatelja onesvijestilo se od prikazanog nasilja na platnu, a film je proglašen najkontroverznijim na festivalu.

Radnja filma vrti se oko bračnog para koji se nakon smrti djeteta povlači u šumsku kolibu gdje proživljava nadrealne vizije. Raspadanje odnosa između dvoje ljudi prikazano je u vrlo naturalističkim scenama nasilja, seksa i samoozljeđivanja.

Lars von Trier dodatno je potpirio kontroverze vezane uz religijske konotacije izdajući film u dvije verzije – katoličkoj i protestantskoj. Potonja je zapravo integralna verzija, neobrezana cenzorskim škarama.

Srpski film

Film koji je izazvao podosta svakojakih reakcija, o kojem se pisalo naširoko u našim i stranim medijima u zadnje vrijeme je Srpski film. Divlje scene seksa, sado-mazo, krv u potocima, nasilje, osnovne su karakteristike zbog kojih mnogi nisu mogli do kraja pogledati ovaj film. Opisan kao šokantna, kontroverzna i zastrašujuća kombinacija pornofilma i body-horrora, film je američke kritičare zgrozio eksplicitnim scenama seksa i nasilja, ali je isto tako i postao najiščekivaniji film sezone.

Priča filma govori o bivšoj pornozvijezdi koja dobije ponudu da snimi snuff film, a u glavnim ulogama su Srđan Todorović, Sergej Trifunović, Jelena Gavrilović i Katarina Žutić. Teško bi bilo izdvojiti najnasilnije scene, ali film je u mnogim zemljama doživjeo cenzuru zbog realnog prikazivanja silovanja male bebe. Redatelj Srđan Spasojević opisao je film kao metaforu današnjeg srpskog društva, a nasilje kao način komunikacije na Balkanu.

Ljudska gusjenica

Možete li imati predodžbu kako izgleda film u kojem se radnja vrti oko ludog znanstvenika koji nakon uspjelog pokusa nad psima u svojoj sablasnoj vili zatoči troje turista, dvije Amerikanke i Japanca, te im zašije usta na anus, u isto vrijeme im slomivši koljena da bi se mogli kretati isključivo četveronoške? Njegov cilj je stvoriti savršen probavni trakt 'ljudske gusjenice'.

Nizozemski redatelj Tom Six inspiraciju je prošao u radovima njemačkih znanstvenika za vrijeme Drugog svjetskog rata, a film je postao kultni hit na indie festivalima i DVD sceni. Njegov nastavak donosi eksplicitne prizore seksualnog nasilja, prisilnog obavljanja velike nužde i sakaćenja, zbog čega je, zajedno sa 'Srpskim filmom', već zabranjen u Velikoj Britaniji. Fascinantno je da je među fanovima filma razvio cijeli kult obožavanja, što je rezultiralo svakojakim suvenirima vezanih uz tematiku filma poput, recimo, plišanih igračaka i nakita, a 2010. godine dobio je i pornoverziju pod nazivom 'The Human Sexipede'. Film nije doživio premijeru u hrvatskim kinima, pa znatiželjnicima koja ga nisu pogledali predlažemo potragu po bespućima interneta.