Pitanje solo karijere Brandona Flowersa, klasičnog r'n'r introvertnog ekstroverta, otpočetka je oblak nad (strelovitim) usponom njegova banda i bilo je pitanje dana kada će sedogoditi. No kad momci iz banda jednoglasno poručuju da se već početkom sljedeće godine okupljaju i počinju s radom na četvrtom albumu, ipak im treba povjerovati. Je li Bono ikada izdao solo album? Ili Michael Stipe, Anthony Kiedis iz Peppersa ili pak James Hetfield iz Metallice? A sve redom karizmatični frontmeni velikih stadionskih bendova... Usporedbe s najvećima u Flowersovom slučaju imaju itekako smisla, jer su on i njegov band među prvima 'na čeki' da uskoče u čizme najvećeg benda na planetu, a to mogu samo kao The Killers, nikako kao Brandon, Ronnie, Dave & Mark.

'Flamingo', dakle treba gledati kao kratak prekid programa (zbog kojeg se ne ispričavamo!), dobrodošlu pauzu nakon strahovito plodnih (ovo je već šesto 'dugosvirajuće' izdanje u isto toliko godina), ali i vjerojatno jednako iscrpljujućih prvih šest godina The Killersa. No kad već govorimo o solo karijerama, možda je i najbolja referenca ovdje Bryan Ferry, čije su solo ploče dobile na težini tek kad su se raspali Roxy Music, a dotad su uglavnom sadržavale light manirističke croonerske obrade klasika. 'Flamingo' doduše nema obrada, ali ima maniru Killersa i light pristup, barem u glazbenom smislu. Iako su i Killersi na svom posljednjem albumu, preklanjskom 'Day & Age' duboko zagazili na light pop teritorij, otkrivši čak i ljiga saksofon osamdesetih, Flowers ovdje ide još dalje i dublje u zvukove najosporavanije dekade u popularnoj glazbi. No zato su mu teme uobičajeno grandiozne i pretenciozne do bola. Ako ga u matičnom bandu i malo 'demfaju' po tom pitanju, ovdje se pošteno razmahao svojom religioznom pripadnošću (mormon) – teško da na albumu ima pjesmu koja nema barem neku religioznu konotaciju, ako ništa drugo, tu su uvijek raj i pakao, a vrag vreba iza svakog kotrljajućeg žbuna. O otvorenim 'psalmima' – 'Magdalena', koja govori o meksičkom hodočašću; 'On The Floor', svojevrsni molitveni gospel te sjajna, epska 'Playing With Fire' koja ujedinjuje dvije omiljene Flowersove teme – Boga i Ameriku, da se i ne govori... No njegova tipično ultra-angažirana izvedba čini i najbesmisleniji tekst većim od života. Jedino što na albumu primjetno nedostaje je gitara kolege Killera Davea Keuninga, a mora se priznati da se ne nazire nijedan budući klasik kalibra 'Mr. Brightsidea', 'Read My Mind', 'When You Were Young', 'Human' ili 'Dustland Fairytale', iako će zasigurno s albuma biti skinuto barem nekoliko jakih singlova (dosad već dva – 'Crossfire' i 'Swallow it').

Flowers je, dakle, snimio solidan, kompaktan i zabavan album, koji će nesumnjivo dobro leći svakome tko simpatizira njegov bend, ali prvi put u karijeri nije zabilježio rast. Ekonomisti bi odmah zavrištali: recesija, no ovdje se barem zna lijeka – četvrti album The Killersa.

OCJENA: 8/10

Izdavač: ISLAND/UNIVERSAL MUSIC