Negdje na pola treće epizode dokumentarnog serijala 'Godina Oluje' uhvatila sam se da tražim papir i olovku ne bih li pribilježila ime i prezime jednog od sugovornika, a dok sam je tražila, već je na ekran došao drugi, pa sam se sjetila da bih mogla zabilježiti i njegovo ime, a onda mi je palo na pamet da bih, ako zbilja želim zapamtiti o kome je riječ, trebala zapisati i što su rekli, a onda se pojavila arhivska snimka i... na papiru su mi ostale neke žvrljotine koje mi sada, dok pišem ovaj tekst baš ničemu ne koriste. To bi otprilike bio i opis mojeg gledateljskog doživljaja ove dokumentarne serije. Vidi se da iza nje stoji vrlo temeljito istraživanje, donosi gomilu podataka, sadrži svu silinu materijala i impresivnu količinu impresivnih sugovornika. Problem je jedino u tome što sam se, dok sam ga gledala, osjećala kao da sam na predavanju i kao da bih trebala hvatati bilješke.

U svijetu dokumentarnih filmova, naravno, postoje i teži grijesi. Neki se dokumentarni filmovi i serije snimaju upravo s tom namjerom - da bi se prikazivali u nastavi, a 'Godina Oluje', barem ono što sam vidjela u njezine prve tri epizode, sigurno bi mogla biti korisna u nastavi povijesti, pa čak možda i nekog predmeta na vojnim ili diplomatskim učilištima. Autor i njegovi suradnici izuzetno su se potrudili prikazati sve događaje koji su prethodili akciji Oluja, sve oni koji su im slijedili, sve okolnosti i njihovu povezanost - i uspjeli su u tome. Ono u čemu nisu uspjeli jest snimanje filma za opću publiku, snimanje serijala za udarni termin na javnoj televiziji.

Pojasnit ću na što mislim. Jedan od dokumentarnih serijala koji su se svojedobno prikazivali i na našim televizijama, a koji govori o srodnoj temi, bio je BBC-jev 'Smrt Jugoslavije'. Snimljen na sličan način, s gomilom sugovornika i arhivskih snimaka, također je bio podrobno istražen i donosio je hrpetinu podataka koje je običnom gledatelju možda i malo teže probaviti u jednom, dva, sedam ili deset sjedenja pred televizorom. No ono u čemu su BBC-jevci uspjeli, a Jack Barich, redatelj 'Godine Oluje' nije jest nešto drugo. Dokumentarni film, naime, baš kao i svaki drugi film mora imati neku svoju dramu, zato i nije novinarska reportaža nego film. Mora se u nečemu osobno povezivati s gledateljem čak i kada taj gledatelj nema pojma o temi o kojoj dokumentarac govori i zbog toga ne može biti baziran samo na faktima i svjedočanstvima - mora imati neku pozadinsku priču, logiku, odnosno, da ponovim - dramu. Bezbrojne sugovornike, goruća sela i dvorane za sastanke iz 'Smrti Jugoslavije' gledatelji nisu pamtili po tome što su im svi ti ljudi, mjesta i događaji bili otprije poznati (OK, osim u nekim slučajevima u kojima jesu), nego su ih pamtili zato što je film s njima ostvario određeni osobni odnos, zato što je od njih načinio LIKOVE u priči koja se razvijala pred očima gledatelja.

'Godina Oluje', nažalost, ne uspijeva u tom segmentu. Ona je više nalik jednoj jako dugačkoj novinarskoj reportaži. Sugovornici u njoj daju vrijedne informacije, arhivski materijali ilustriraju činjenice, ali priča i drama u njoj nisu (dokumentarno) filmske. One su povijesni dokumenti, mnogo prikladniji za prikazivanje na predavanjima nego na televiziji.

Apsolutno sam sigurna da je i ovakav serijal dobio svoju publiku, uglavnom zato što svi mi ovdje, u Hrvatskoj i okolici, u glavi imamo svoju dramu i priču vezanu uz Oluju pa je možemo, ako to želimo, učitati uz faktografiju 'Godine Oluje'. No da bi taj dokumentarac doista bio izvrstan dokumentarac, morao bi se moći prikazati i na televizijskom programu Papue Nove Gvineje i pritom biti zanimljiv Papuancima koje zanimaju dokumentarni filmovi o ratovima, čak i kada nemaju blage veze o tom konkretnom ratu. Ovaj, bojim se, ne bi uspijevali pratiti. Ili bi, kao i ja, počeli tražiti olovku i papir, zbunili se i na kraju završili s nekoliko nažvrljanih i beskorisnih bilješki.