Činjenica da je grčki film zamijenio rumunjski kao novi dežurni 'eurošik' filmskih festivala može nas samo veseliti - postsocijalistički realizam zamijenjen je apsurdom, crnim humorom i beskompromisnom dramom, a oduzmete li iz te jednadžbe apsurd, dobili ste 'Miss Violence' Alexandrosa Avranasa, još jedan 'pomaknuti' uradak s uzavrelog Mediterana koji je redatelja svrstao uz bok drugim jahačima grčkog vala, Yorgosu Lanthimosu, Athini Rachel Tsangari i Elini Psikou. Greek weird wave još uvijek je sintagma koja nešto znači - zapravo, iznimno je doslovna.

Avranas slijedi poznati recept gradnje filma na mikrosvijetu 'neobične obitelji', viđen u Lanthimosovom 'Dogtoothu', samo s daleko suzdržanijim pripovjedačkim pristupom, a utoliko još zlokobnijim rezultatom.

Priča koja počinje samoubojstvom 11-godišnjakinje na obiteljskoj rođendanskoj proslavi odličan je prikaz horora skrivenog iza maske prosječnog srednjoklasnog patrijarhata. Film se gleda kao crna komedija, sve dok mu u finišu ne ponestane humora pa se posve zavije u mučninu i crnilo.

Posve drugačiji pristup meditativnoj sporosti i teretu egzistencijalizma ima Uberto Pasolini, Talijan koji radi u Britaniji s otočkom glumačkom kremom (Eddie Marsan), donoseći iznimno sporogoreću priču o dosadnom životu gradskog službenika zaduženog za pronalaske rodbine osoba koje su preminule usamljene – što je prijetnja s kojom se svakim danom suočava i naš jednako usamljen glavni lik.

Nažalost, filmovi o dosadnim životima često i sami ispadnu dosadni – 'Miran život' nije iznimka pa iako čekate trenutak kada će ovaj mediokritetski ravnjak iskočiti iz tračnica i pokazati znakove života, on se nikada ne dogodi. Rezultat je film bez strasti i duše, ma koliko duša Marsanov lik u njemu ispratio na vječna lovišta.

A sjećate li se što ste radili onoga dana kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon?

Promotivni tekst filma 'Goranov Wimbledon', hrvatskog dokumentarca o Ivaniševićevom trijumfu u Britaniji, tvrdi da je ovaj događaj utisnut u kolektivnu i individualnu memoriju. Ako igra s reketima i lopticom u vašem sjećanju ne zauzima važnost koju u povijesnom sjećanju imaju JFK, Tito, 9/11 i slični 'što sam radio taj dan' trenuci, 'Goranov Wimbledon' je tu da vas podsjeti na neke detalje – pomoću sjećanja sportskih i novinarskih ikona (McEnro, Rafter, Dušanović...) dokumentarac vas vodi kroz Goranovo putovanje po Olimpu najrazvikanijeg teniskog natjecanja, od prvih pokušaja do konačno osvojenog pehara.

Nažalost, 'Goranov Wimbledon' redatelja Leona Rizmaula nastao je pod etiketom HRT-a, tako da ovaj uradak boluje od svih problema televizije čija produkcija još čeka ulazak u 21. stoljeće – slika, glazba, montaža, font, školska sterilnost... Govorimo o sat vremena solidno prekopane bliske povijesti, ali i tehnički gledano posve mediokritetskom, zastarjelom TV dokumentarcu s talking headsima koji 'prokijavaju' gore od jeftinih glazbenih spotova iz osamdesetih.