Goran Navojec sa svojim bratom Bojanom čini najpoznatiji bratski glumački duo u Hrvatskoj, a uloga braće ih veže i u novom filmu Antonija Nuića, 'Život je truba'. Goran je dobio pomalo nezahvalnu ulogu 'lošeg' brata koji ima problema s kockom i dugovima, a nama je otkrio koliko je vlastitih iskustava prenio u ulogu, kako se snalazi u samačkom životu te koliko mu je bitno to da mu sinčić Grgur izraste u samostalnog i snažnog čovjeka
Film 'Život je truba' prati mladi par koji neopterećeno ide kroz život. Mislite li da je realnost isto takva, da nismo ni svjesni životnih realnosti koje nas čekaju?
Ovo je film o svemu, odrastanju, starenju, zaista svemu. Imam osjećaj kao da smo se svi mi počeli stidjeti starenja, starih ljudi, smrti, bolesti. Ali kad smo mladi i krećemo tek sa životom, o tim stvarima ni ne razmišljamo, nego vjerujemo da imamo cijeli svijet pod svojim nogama. Film se bavi odnosima u obitelji, bez ispaljenih metaka, iako ne tvrdim da se u obitelji nekada i ne zapuca. Nije bilo politike, ratovanja, nikakvih katastrofa, na sreću.
Kakvi su vaši odnosi s bratom Bojanom?
Baš ti odnosi su najzanimljiviji u ovom filmu jer su strašno pomogli mom bratu i meni. S obzirom na to da smo i u filmu, ali i u stvarnosti vezani pomoću DNK, film nam je, osim kao prostor za istraživanje glume, u jednom trenutku bio i psihijatrijska ordinacija u odnosu nas dvoje koji smo skupa odrasli i cijeli život smo zajedno. Što smo sve jedan drugome napravili lijepo, što ono manje lijepo - jako smo puno o tome na probama i sami razgovarali i isplivalo je puno zanimljivih stvari.
Vaš lik u filmu je veseli kockar koji uporno sam sebi stvara probleme, a statistike nam govore da je baš ovisnost o kocki u sve većem rastu. Možete li nam to objasniti iz svojeg kuta?
Moj lik ima problema sa svačime, ali je kockanje izbačeno u prvi plan. Mogla je to biti bilo koja vrsta ovisnosti, ali smo se odlučili za kocku jer je ona najneistraženija i nešto što cijelu obitelj vuče prema dnu. Naravno, ne kažem da druge ovisnosti nisu takve, ali kocka je zaista jako, jako ružna stvar. Važno je da je uzet obrazac i da postoji mina u obitelji koja svako malo eksplodira, a ovisnost o kocki čini upravo to.
Jeste li ikada i vi sami imali iskustva s kockom?
Jesam, u Las Vegasu sam probao igre na sreću. A prvi put sam davno dobio srećku, bilo je to 1979. Od bake sam dobio nešto sitno novca, ne sjećam se više, ali znam da nisu bile skupe. Prvu srećku sam otvorio i ona je bila sretna. Prva u mom životu, a sve druge su bile puno manje sretne i jako brzo sam odustao od toga, uz eventualno kartanje tu i tamo za razonodu. U Las Vegasu ipak ne možeš ne probati, ali to je više bilo turistički - zadao sam si limit od 150 dolara i vrlo brzo ostao i bez toga. Bio sam karakter i nisam prešao tu crtu.
Igre na sreću znači ipak ostavljate drugima, a što je s vašom privatnom srećom?
Za mene je sreća u svemu oko nas, svaki dan koji živimo, svaki put kada možemo otići spavati u miru, bilo koji užitak, pa čak i u jelu i piću dok doktor ne kaže da je dosta. Samo smo ljudi u sistemu življenja koji za samu sreću slabo mari. Sreća je zaista u malim stvarima, bez obzira na to što je to floskula i milijun puta smo je čuli, ali zaista vjerujem da je tako. Zanemarujemo sadašnjost, a to najbolje vidiš kada imaš dijete. Ne okreneš se i ono već ima tri godine, pet godina i evo ga na faksu. I onda se pitaš - koliko momenata sam možda propustio ili nisam?
Kako biste sebe opisali u ulozi tate?
Bolji sam tata doma nego u 'Horvatovima', ne tučem dijete i ne vičem na njega. Naravno, dogode se nesuglasice jer je on isto već čovjek koji ima svoje ja i svoje prohtjeve i trudimo se pronaći zajednički jezik. To s mladim čovjekom nije lako jer se taj njegov jezik često u sekundama mijenja i treba ga pratiti, ali zato sam ja tata, a ne on. Jednom kada on bude tata razumjet će o čemu sam govorio. Činjenica je da i sam ne mogu naučiti na tuđim greškama nego na vlastitim, tako da sve razumijem.
Interesira li gluma i vašeg sina Grgura?
Naravno da ima afiniteta prema glumi, zna da je tata glumac, pa da tata ima neke probe, pa da tata ima snimanja i to ga već sada na neki način interesira. Mislim da je jako važno i volio bih da radi nešto što ga zanima i što radi sa srcem, pa iako to otišlo u krivo. Više nemamo ni obrazovni sustav koji prati nešto. Danas ne možeš kao prije 30 ili 40 godina reći – sine, studiraj pravo ili ekonomiju pa ćeš imati siguran posao. Ne, danas više nema garancije ni za što pa bih radije da ide za onim što ga srce vuče. Jednako nezaposlen će biti s bilo čime, pa neka bude nezaposlen s onim što voli.
Stižu praznici, a ove godine ćete ih prvi puta dočekati kao samac. Hoće li biti neke razlike ili će se sve nastaviti kao i do sada?
Nemam neki određeni plan, pustim sve da ide spontano i onda su to najljepši momenti. Momentalno previše radim, snimam po 12 sati dnevno i sve druge trenutke pokušavam provesti sa svojim djetetom.
