Sve izvještaje s INmusica pročitajte ovdje

O nastupima Repetitora i Placeba detaljnije čitajte tijekom sutrašnjeg dana, a popodnevni program na Jarunu počeo je jedanaest godina čekanim povratkom kalifornijskih prljavaca Black Rebel Motorcycle Club. Njihov prvi nastup u Zagrebu u domeni je predanja s koljena na koljeno – 2004. su trebali svirati kao predgrupa Lennyju Kravitzu u Domu sportova, no zvijezda se prehladila, pa su glazbeni entuzijasti vukli pojačala od hotela Panorama (gdje je počeo ad hoc nastup) do Močvare, gdje su rockeri iz San Francisca održali besplatan i nezaboravan koncert.

Nastup na INmusicu, dakako, nije mogao doseći tu mitsku dimenziju, ali je ponudio dovoljno prljave garažne ekstaze da se više tisuća ljudi u solidno ispunjenom prostoru ispred glavne pozornice (unatoč barama koje su organizatori pokušali prekriti pijeskom i letvama) raziđe zadovoljno. Stonerski mutan i dobro pogođen zvuk pratio je jednosatne izmjene Petera Hayesa i Roberta Levona Beena na vokalnim i gitarskim dužnostima, dok je posebno ohrabrujuće bilo čuti bubnjarku Leah Shapiro kako se, godinu dana nakon teške operacije mozga, oporavila i izvrsno svira. Bilo da se igraju blueserskim patosom podebljanim usnom harmonikom i romantičnim višeglasjem ili jednostavno peru po korijenskom rocku, BRMC djeluju rutinski, ali pošteno. Epilog koncerta s dvama ponajvećim hitovima – Spread Your Love i Whatever Happened to My Rock and Roll – nadograđen je još jednim obećanjem skorog povratka u Zagreb.

Nakon ovakve rock terapije sasvim je lijepo legao sevdah u izvedbi bosanskohercegovačkog sastava Halka, predvođenog nevjerojatno darovitim androgenim pjevačem anđeoskog glasa Božom Vrećom. Čovjek kojemu zbog brade i duge kose lijepe etiketu 'balkanske Conchite Wurst', praćen nadahnutim bendom, šarmantno je iznio sat vremena bolnih sevdalinki i pokazao da i na ovim prostorima kvaliteta može pobijediti uštogljene predrasude.

To se ne bi u potpunosti moglo reći za islandski folk sastav Of Monsters and Men, koji je u Zagreb stigao ovjenčan preuveličanim hypeom, uzrokovanim usporedbama s globalno uspješnim američkim parnjacima Mumford and Sons. Dojam je da ovaj bend, ma koliko eklektično oslikavao pastoralni ambijent ovog otoka, nije ime za najveće pozornice. Uhu ugodne melodije i poletne vokalne harmonije, posebice u pjesmama s još uvijek aktualnog albuma Beneath the Skin, rasipale su se u prilično pitomom prijemu desetak tisuća prisutnih. No bendu čiji članovi u slobodno vrijeme sviraju i u balkanskom etno sastavu, vrlo važnom doimala se činjenica da u publici vide nekolicinu islandskih zastava pa su se osjećali kao kod kuće.

Ta aura 'kućnog festivala' nametnula se i nama, dok smo odvezivali bicikl s prebukiranog 'parkinga' kod ograde obližnjeg ragbi igrališta. INmusic je proteklih godina možda ugostio veći broj zanimljivijih imena (sjetimo se samo 2011. kad su se preklopili nastupi Cypress Hill, TV On The Radio i Mastodon), no uvijek je bilo prigovora na zvuk, cijene hrane i pića i slične festivalske nedostatke. Ove godine problemi s tehnikalijama su dovedeni do minimuma, zvuk je na svim koncertima bio vrlo dobar, a Zagreb je u pusto blagdansko doba živnuo infuzijom stranaca, koji su uživali možda i više od zahtjevne domaće publike. Uz čestitke organizatorima, nadamo se da će im jubilej donijeti potreban impuls da se festival dodatno programski profilira u pravcu još aktualnijih i atraktivnijih imena, jer infrastrukturne dječje bolesti su preležane – sad je na redu pubertet.