Nakon junačke ulične pank prangijade Franka Turnera koju smo zabilježili još sinoć, predvečerje su obuzeli zvuci Azize Brahim, zapadnosaharske dive trajno nastanjene u Barceloni. Kombinirajući tradicionalne napjeve iz bakine predaje s nešto modernijim, bluesom obojenim pustinjskim zvukom, ugodno je spustila loptu i pomogla velikom broju pridošlih na festival da se lakše adaptiraju.

A tada se na glavnu pozornicu popela zvijezda, u pravom smislu riječi. Paolo Nutini na prvu loptu, kad ga čujete na radiju, može djelovati kao nadimljena verzija vječne britanske potrage za muškim supstitutom Adele i Amy Winehouse. No dojam je puno intenzivniji kad ga vidite s rutiniranim deveteročlanim bendom pojačanim puhačima, koji radi taman onoliko koliko treba da u prvi plan izbije njegov jedinstveni glas s bukeom južnjačke utjehe i kubanskih cigara.

Šarmantna figura malo nalik na Željka Bebeka iz faze Uspavanke za Radmilu M. tako pruža zadovoljavajući omjer festivalske retro soul zabave, čemu se ne suprotstavlja ni prema zvuku obično ne odveć milostivi jarunski povjetarac. Dok krošnje lelujaju u ritmu nekad nježnog, nekad prgavog soula koji se proteže do konkretnog rock n' rolla, vizualni dojam pojačavaju vrteće singlice i psihodelična izobličenja na video beamu. Plivajući kroz frajerski odsvirani dublet singlova 'Jenny Don't Be Hasty' i 'New Shoes', Paolo dominantno zavedenu žensku publiku do ekstaze dovodi završnom 'Last Request' i podsjeća da bismo ovakve zvijezde trebali gledati češće, i mimo festivala.

Kratak izlet na bosansku reggae rap prvoborku Sassju prekinut je skokom na Future Islandse koji, iako nešto stišani, jednosatnim kršem i lomom pokazuju da su kompetentni riješiti zagonetku selidbe iz klupskog u festivalski ambijent. Iz materijala gotovo da izbacuju spore i neobične dijelove vlastitog kataloga i nemilosrdno pletu po hitovima sa svih triju albuma, dodajući i aktualni singl 'The Chase'. Performerski trademark Samuela Herringa obogaćen je i nešto konkretnijim miješanjem donjeg dijela torza, dok uzorkovana košulja koju je nosio pomiče granice normcorea k apsurdu. Nešto manje euforičan nastup od onoga u Močvari okončava se stroboskopima pojačanom verzijom 'Vireo's Eye', odsviranom na pomalo iznuđeni bis, ali ipak zasluženom nagradom za pošteni povratak u Zagreb.

FFS: Benjamin Button efekt - kad starci pomlade mladiće

Samuel Herring i društvo, baš kao i mi, potrčali su potom do glavne pozornice pogledati četvrti koncert u životu FFS-a, projekta Franz Ferdinanda i Sparksa, kultnih art rokera iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U sat i pol vremena imali su što i vidjeti – zveknutu rock operu u kojoj direktni preci Franz Ferdinanda na drvu života glazbe, tridesetak godina stariji od njih, udišu škotskim ljubimcima zagrebačke publike novi život.

Jednoipolsatnim nastupom dominira materijal s aktualnog zajedničkog albuma, koji je publika prihvatila bolje od očekivanog, budući da ga se može poslušati tek dva tjedna. Landrajući od kabaretskog jazza (ironično nazvana 'Collaborations Don't Work'), do queenovskih operetsko-psihodeličnih pop igrarija, no pritom ne štedeći na gitarama, Franz Ferdinand svjesno se stavljaju u ulogu vrhunskog pratećeg benda braći Mael, jednima od najluđih autora u paralelnoj povijesti popularne glazbe. Tu i tamo nastup presijecaju s hitovima, i to s različitim rezultatima, ovisno o umiješanosti Sparksa u njih. 'Do You Wanna' tako protrči dok su napaljeni fanovi dočekali pivo, elektronikom obojeni 'Michael' razvaljuje, dok 'Take Me Out' po tko zna koji put zakucava i bez veće pomoći vremešnih kolega.

'Michael' (FFS)

S druge strane, Franz Ferdinand kao bend u numerama Sparksa zvuči zapanjujuće prirodno i stopljeno te nevjerojatno uvježbano za bend koji tek četvrti put nastupa zajedno. Ovo bendu daje neočekivani 'Benjamin Button' efekt – kao da im je ekipa u poznim godinama dala novu mladost. Tako je 'The Number One Song In Heaven', disco megahit nedavno vraćen u popularnu kulturu zahvaljujući filmu Alan Partridge: Alpha Papa, zvučao kao trance punk na psihodeličnim drogama koji Alexu Kapranosu ostvaruje želju da postane falsetna diva. U Sparks bloku protutnjale su i vrhunski točne izvedbe jedne od proto dance himni 'When Do I Get To See It My Way' te 'This Town Ain't Big Enough for Both of Us'.

Prva večer okončana je rijetko viđenom rafalnom paljbom iz usta britanske slamerice Kate Tempest, o čemu više pročitajte ovdje. Ukratko, na Jarunu je živo, veselo, puno stranaca i dobre glazbe, pa ako ste sinoć štrajkali, večeras najavljena kiša ne može biti izgovor – Eagles of Death Metal kreću već u 18:30.