Legenda kaže – ne postoje vile. Legenda uči – anđeli su mitološka bića. Nijemi i gluhi. Nijemost nije odlika, gluhoća je kvaliteta. Stariji i pametniji uče – ne budi ponizan. Mlađi se bune, neki se muče. Drugima je lakše. Predsjednik kućnog savjeta misli da toplina nije odlika muškaraca u patrijarhalnom društvu i da je sve što osjeća jednako gay, a gay's not good. Sve legende nisu vjerovanja vrijedne, međutim zato postoji upanje i ufanje u iznimke.

Legenda kaže da su složna braća Michael, Peter i John Timmins proučavala akustiku crkve Svetog Trojstva u Torontu, Kanadi, da bi zaključili kako će pronađena prigušena intima prostora savršeno upitni čednost, nježnost i kakvoću glasa sestre Margo. U mistiku su uključili Alana Antona (koji je ovih krajeva list kad otkrijete pravo prezime). Založili 250 dolara. Pa isključili struju, približili se jedno drugom do granice šapta. Zamislili da im se misija ne dokida unutar dana snimanja. Pozicionirali instrumente u područje lova jednog širokopojasnog mikrofona. Donijeli magnetofonske vrpce. Odabrali lagani tempo.

Pogledali se šapćući 'jen', dva, tri' i stisnuli – rec. Dalje su se balade događale same od sebe. Komadići Hank Williamsa ('I'm So Lonesome I Could Cry'), Lou Reeda ('Sweet Jane'), Alana Reynoldsa 'Dreaming My Dreams With You' i Elvisa 'Blue Moon Revisited', tradicionalne 'Mining For Gold', 'Working on a Building', utopljeni u autorski materijal 'Misguided Angel', 'I Don't Get It', 'To Love Is To Bury', 'Postcard Blues' iznikli su folk, country i blues u korijenu.

Producirali, aranžirali, miksali u trenu na istom mjestu. Ostala je – klasika! Koja znači savršenstvo. Koju prevodite kao toplinu. Koju želite kao intimu. Za sebe i bližnjega svoga pred kim klečite i osjećate se malo, sjetno, ganuto i pokorno.

Legenda kaže - ne postoje vile. Ne vjerujte legendama. Cowboy Junkies su tog dana bili vile, anđeli, tihi, dodirnuti Rukom, obdareni Krilima. Ostatak doživljaja je na vama čitatelji onog trena kad postanete slušatelji. 'Trinity Session'.