Teoretičarka Svetlana Slapšak rekla je da s vama nije rođen samo novi pjevač sevdalinki, nego da je s vama rođena nova sevdalinka. Je li to razlog zbog kojeg je Sevdah Takht Damira Imamovića doživio takav uspjeh?

Ono na što sam zaista ponosan je taj neki 'kumulativni' uspjeh. Jedan nastup donosi mi drugi, uživo sve to itekako radi i razvija se, vrlo je malo 'industrijskog poguravanja'. Eh, sad, je li to baš 'nova sevdalinka' ili što jest, zaista ne znam. Meni je izuzetno važno biti informiran i neprestano raditi na 'staroj sevdalinci'. Nekako sam najkreativniji kada pokušavam ponovo uobličiti te stare forme. Sevdah Takht je nova faza, duboko vjerujem – zrelija i otvorenija. Ipak, neobično mi je drago i laska mi to da tako značajno uho kakvo je ono Svetlane Slapšak čuje tu nešto tako grandiozno.

Koliko je vaš specifičan pristup sevdahu razlog zbog kojeg ga izuzetno velik broj mladih ljudi prepoznaje kao glazbeni žanr koji su do sada stalno negirali i ostavljali u nekoj sjeni popularne glazbe?

Mislim da tu ima dosta faktora i drago mi je ako je ovo što radim jedan od njih. Sevdah je zamro kao žanr i prestao se razvijati krajem 1960-ih, kada je starija generacija već bila na zalasku, a nije se pojavila nova koja bi 'nastavila posao'. Tada je sevdah postao muzikom samo jedne generacije: isključivo starijih ljudi. Ovih dana to se mijenja i simpatično mi je kako mnogi dižu obrve jer mi mlađi, kao fol, ne sviramo tradicionalni sevdah. A opet, ispada da smo bolje informirani o tome što je sevdah sve bio u različitim fazama njegovog razvoja od tih mudrosera.

Kako su reagirali stari ljubitelji sevdaha? Na vašem koncertu u Tvornici kulture okupio se velik broj starijih ljubitelja sevdaha koji su isprva bili zbunjeni jer nisu dobili što su očekivali, a na kraju koncerta nisu krili svoje oduševljenje ne puštajući vas s pozornice.

Pa, da. To pokazuje da se kvaliteta publike ne može svesti na priču o 'generaciji'. Mislim da to sa sevdahom baš i nije kao s drugim trendovima tzv. generacijske muzike. Sevdah je po strukturi publike sličniji jazzu ili klasičnoj evropskoj ili klasičnoj muzici neke istočnije kulture. To je nekako zajednica ukusa, a ne generacije. Zbog toga istinskih ljubitelja ove umjetnosti ima u svim generacijama.

Nastupom na OFF Festivalu Jazz&Blues u Šibeniku 19. srpnja započinjete veliku regionalnu turneju. Međutim više su nego zanimljiva mjesta na kojima ćete nastupiti. Vaš sljedeći nastup u Hrvatskoj održat će se 24. srpnja pored spomenika antifašizmu u Makarskoj. Zašto ste odabrali baš tu lokaciju?

Sve lokacije na ovoj ljetnoj turneji zaista su predivne. Do nekih smo došli sasvim slučajno, a na nekima smo sami insistirali. Ovisi o lokalnom organizatoru. U Makarskoj je organizator odabrao lokaciju, a mi se instant složili. Živimo u svijetu u kojem se neprestano treba podsjećati na vrijednosti antifašizma, i to ne kao relikvije, nego kao odgovora na aktualne probleme.

U Sarajevu nastupate u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u kojoj ćete održati nastup pod nazivom 'Sevdah ljetne noći', na kojem ćete ugostiti violinista Slobodana Stančića i zajedno s njim proslaviti 40 godina od njegovog prvog nastupa u čuvenom orkestru Radio Sarajeva. O čemu se zapravo radi?

Samo koncertiranje u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja ne treba poseban povod jer se radi o izvanrednom prostoru idealnom za koncerte. Nažalost, Muzej je zatvoren zbog suludosti aparthejda koji živimo u BiH. Slobodan Stančić neobično je važan dio historije sevdaha i jako mi je drago da je s nama. Zajedno s Mikijem Petrovićem, Slobo je legenda sevdalijske violine, čovjek koji je svirao na pregršt legendarnih snimaka te muzike.

Na turneji ste pojačani saksofonistem Timurom Sijarićem. Kako to da ste izašli iz okvira Sevdah Takhta i pojačali se Timurom?

Timur je drag prijatelj i izuzetan mladi muzičar. Radio sam s njim na nekoliko projekata, a pozvali smo ga kao gosta ove turneje da ga ponosno predstavimo.

Svojevremeno ste ostvarili sjajnu suradnju s bosanskim reperom Frenkijem gostujući u pjesmi 'Tebi'. Postoje li kakvi planovi za neke nove suradnje i spoj nekih drugih glazbenih žanrova i sevdaha?

Planova uvijek ima, ali sam potpuno okupiran radom s Takhtom, tako da ne mislim da će se neki od njih uskoro ostvariti.

Digli ste prašinu prvim spotom za pjesmu 'Razbolje se lijepa Hajrija' specifičnim uprizorenjem u kojem dominira lijepa 'Hajrija'. Novi spot, ponovo u režiji Amera Kapetanovića, fenomenalno prikazuje specifičnu atmosferu, a kao gost se pojavljuje vaš otac Nedžad Imamović, također pjevač sevdalinki. Koliko vam je važno to da pretočite pjesme u filmski zapis

Imam suludu sreću da se moj najbolji prijatelj, fotograf Amer Kapetanović, počeo baviti videom baš u vrijeme kada sam i ja odlučio intenzivirati vizualnu stranu priče. Većina ljudi danas sluša muziku na Youtubeu ili je više 'gleda'. To je nešto nad čim možete, ako ste staromodni, plakati ili, ako ste realni, napraviti nešto od toga. Ja sam se odlučio za ovo drugo jer i sam spadam u generaciju koja je u zadnjih 15-ak godina potpuno promijenila odnos prema medijima. Osim toga, ako slika može dodatno (de)kontekstualizirati pjesmu, zašto da ne? Siguran sam da će mnogi ljudi uočiti tu promjenu konteksta tek kada je uoče vizualno: kad pjevač sevdaha nije više netko tko u spotu stoji kraj vode (kad pjeva o vodi), kraj ruže (kad pjeva o ruži) ili kakve su već bukvalističke fantazmagorije bile na tapeti.

Redatelj Amer Kapetanović vam predloži priču koju vi prihvatite ili je zajedno razrađujete?

Amer i ja se neprestano družimo i nekad je vrlo teško pratiti tko je što predložio. Priče i osnovne ideje dolaze iz moje interpretacije pjesama, poznavanja historije sevdaha kao žanra i sl. Ali je potpis u vizualnom smislu nepogrešivo Amerov.

Koliko su za vaš osobni uspjeh i prolaz kod ljubitelja sevdaha zaslužni vaš otac Nedžad i vaš djed Zaim Imamović – jedan od najvećih interpretatora sevdalinki na ovim prostorima?

Obojica imaju neosporan utjecaj. I to ne samo zbog 'genetskog materijala'. Npr. Zaim je, najvjerojatnije, najutjecajniji pjevač sevdaha u njegovoj zapamćenoj historiji. To je činjenica pred kojom gubi važnost to jesam li ja obiteljski povezan s njim – njegov pjevački utjecaj je neizbježan. Za sam 'prolaz' sigurno i to ima utjecaja. Moguće da me mnogi vole ili ne vole samo zato što sam Nedžadov ili Zaimov. Kada sam bio klinac, to me je opterećivalo jer nisam znao kako izaći iz te obiteljske sjene. Međutim kada sam porastao, shvatio sam da je to jedan od onih usuda koje ne možeš promijeniti i da, bez obzira na sve, moraš raditi ono što želiš.

Kakva iskustva imate s nastupa po Europi pred publikom koja se tek preko vas upoznala sa sevdahom?

Mnogi se pitaju kako ovo što radim funkcionira pred ljudima koji ne poznaju balkansku kulturu i ne govore jezik. Često mi se događa da naši ljudi bojažljivo prilaze, nesigurni kako će 'stranci' prihvatiti moje koncerte. I svaki put se iznenade time koliko dobro prođu ti koncerti i koliko i ljudi koji ne poznaju jezik shvate od ove muzike. Valjda smo mi iz male kulture uvijek iskompleksirani pred pogledom stranca; nečeg nas je stid, uvijek imamo potrebu za dodatnim pojašnjenjima. A stvar jednostavno radi sama od sebe.

Mislite li da postoji šansa da jednog dana sevdah zaživi na globalnoj sceni kao brend poput fada, tanga, cubane…

Iskreno, sve su to tzv. brendovi: okoštale muzičke vrste koje se prodaju turistima ili publici world musica po principu 'kulturne asocijacije'. Prave stvari iz tih žanrova vrlo rijetko obiđu svjetske pozornice jer prave stvari uvijek grabe naprijed tempom bržim od onoga koji muzička industrija može podnijeti. Mene muzika ne interesira u tom smislu 'kulturne asocijacije'. Ne bih htio da budem nefer – vrlo često jako lijepo zaradim od tog trenda, ali mislim da to nije suština priče.