Nakon senzacionalnog uspjeha drugog albuma 'I Am A Bird Now' iz 2005, koji ga je preko noći izvukao iz anonimnosti mračnog njujorškog art undergrounda, trans-gender barova i kabareta, donijevši mu i prestižnu nagradu Mercury (jer Antony je rodom iz Engleske, što je preduvjet da bi se uopće konkuriralo za Mercury), postojala su zapravo samo dva moguća puta za Anthonyja. Ili da barem donekle komercijalizira svoj izvanserijski glas – na trenutak se činilo da će tako i biti, pogotovo nakon dueta s Louom Reedom, Bjork, Marcom Almondom, Marianne Faithfull i Bryanom Ferryem. Ili pak da krene beskompromisno još dublje u bogat, ali strahovito mračan svijet iz kojeg izvire taj glas upravo nevjerojatne tuge. Album kasnije (lanjski 'The Crying Light'), još uvijek nije bila sasvim jasna Antonyjeva pozicija po tom pitanju, no sad se čini da se ipak nagnuo u potonjem pravcu – još čemernije, mračnije više nego ikad, ne za svačije uši.

Da ne bi bilo zabune, Antony je puno više od samog glasa, delikatnog instrumenta koji, za one koji ga ne poznaju, lebdi negdje na tromeđi između Bryana Ferryja, Nine Simone i Aarona Nevillea u višim dionicama, samo pomnožen neodređenim faktorom već spomenute goleme tuge. Očito je da korpulentnog transseksualca Antonyja život nije mazio, a uspjeh je konačno doživio gotovo sa 35, kad se u glazbenom svijetu i najtalentiraniji polako spremaju za penziju. 'I Am A Bird Now' doista jest skoro pa remek-djelo čemernog, kabaretskog, komornog art-popa, koji nasljednik, ekološki osviješteni 'The Crying Light' nije uspio nadmašiti, a slično je i sa 'Swanlights'.

Oba albuma prepuna su finog, pomno promišljenog glazbenog minimalizma i new age mračnjaštva, ali i prilično deficitarna onime čime je Antony osim glasom osvojio (one koje već jest) – jakim, gospelom obojenim žalobnim himnama, kakvih je na 'Birdu' bilo napretek (sjetimo se samo sjajne 'Hope There's Someone' ili pak dueta s Boyem Georgeom 'You Are My Sister'). Ovdje se kao takav ističe jedino singl 'Thank You For Your Love' i eventualno uvodna, sporogoreća 'Everything Is New', ostatak je mrvicupreapstraktan, klaustrofobičan, povremeno gotovo i katatoničan, pa je teško zamisliti da bi netko tko nije zainteresiran za čitav album, a rado bi kupio koju novu pjesmu Antonya & The Johnsonsa, na kraju izašao iz webshopa s bilo čim osim s navedenim singlom. Pojavljuje se i Bjork, i to u čudnovatom, prilično nepredvidljivom duetu 'Fletta', vrativši tako Antonyju uslugu za njegovo gostovanje ne njezinom posljednjem albumu, 'Volta' u 'The Dull Flame Of Desire'.

'Swanlights' dakle nije ni korak naprijed ni korak nazad za Antonyja (OK, i The Johnsonse), ali nije ni blizu kompromisa s bilo čime danas aktualnim na svjetskoj sceni, pa tko voli…

OCJENA: 7/10

Izdavač: ROUGH TRADE / DALLAS