Hrvatska vas je publika upoznala početkom 90-ih kada ste intenzivno lobirali za Hrvatsku kroz svoj aktivizam i nastupe te surađivali s mnogobrojnim američkim umjetnicima poput Martina Sheena, Ellen Burstyn, Richieja Heavensa, Ricka Danka... Tako je i nastala pjesma 'Can we go higher?' kojom ste htjeli približiti tadašnja ratna zbivanja u Hrvatskoj publici širom svijeta. Danas, s odmakom od 20 godina, jeste li zadovoljni uspjehom koji je ta pjesma ostvarila, kao uostalom i vi osobno?

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Ja sam napravio on što sam mogao i iz ove perspektive od dvadeset godina ne mogu biti nezadovoljan. Sam koncert s Pavarottijem vidjelo je na stotine milijuna ljudi pa tako i moju pjesmu 'Can we go higher?', u prijevodu 'Možemo li se uzvisiti?'. Još i dan danas dobivam pisma iz Brazila, Vijetnama, Indonezije… i cijelog svijeta od ljudi koji vole tu pjesmu i njenu poruku mira. Ja i danas vjerujem da je svijet moguć bez ratova.

Tada su mediji pisali kako ste vi naučili Bona stihove Ivana Gundulića 'O lijepa, o draga, o slatka slobodo' koje on recitira na kraju pjesme 'Miss Sarajevo' u izvedbi grupe U2. Jeste li ostali u kontaktu s Bonom i nakon te suradnje?

Imao sam prilike sresti Bona u New Yorku nekoliko puta, a zamolio sam ga da na zagrebačkom koncertu recitira Gundulića isto tako.

Međutim, vaša je karijera počela krajem 70-ih kada ste objavili album s riječkom grupom Vrijeme i zemlja u kojoj su se uz vas nalazili još Davor Tolja (kasnije Denis & Denis) te Marinko Radetić i Joško Sredarević (kasnije Xenia odnosno Crooks & Straight). Denis & Denis najavili su ponovo okupljanje. Hoće li se ponovo okupiti i Vrijeme i zemlja?

Mi smo se okupili za 30. godišnjicu pri izlasku reizdanja LP-a 'Vrijeme i zemlja' i kao prigodni program proslave toga događaja. Ako se ikada vratim u Hrvatsku živjeti, rado bih obnovio ta glazbena prijateljstva.

Tijekom skoro 30-godišnjeg boravka u SAD-u objavili ste niz albuma i napisali glazbu i pjesme za čitav niz dokumentarnih i igranih filmova. Jeste li zadovoljni ostvarenom karijerom?

Da mi je to netko obećao na samom polasku, odmah bih potpisao. A sad razmišljam da sam mogao više, a to je odgovoreno u pjesmi 'Can we go higher?'.

Puno ste surađivali s Dannyem Schechterom, poznatim televizijskim producentom i novinarom koji je svojim dokumentarcima oduvijek kritizirao medije, baveći se ponajviše istraživačkim novinarstvom, i koji je izvještavao iz više od 50 zemalja širom svijeta. Kako biste danas ocijenili slobodu medija u SAD-u, a kako u Hrvatskoj?

Drago mi je što ste spomenuli Dannya, jer je on jedan od mojih najdražih prijatelja. Sloboda govora još uvijek ne postoji, ali zato postoji sloboda misli. Kako u Americi, tako i u Hrvatskoj, razina ljudske svijesti nije još dosegla tu razinu.

Jedan ste od izvođača koji se pojavio na kompilaciji 'News Goo (The more you watch… the less you know)' krajem 90-ih i na kojoj se nalaze i pjesme Leonarda Cohena, Brucea Springsteena, Allena Ginsberga, Marka Smitha… Kako je došlo do tog albuma i o kakvom se albumu zapravo radi?

Taj album je izašao u paketu s knjigom 'The more you watch... the less you know', u prijevodu 'Što više gledaš, to manje znaš', kao kritika medijima koji emitiraju zvuk bez sadržaja i izvan konteksta.

Puno ste radili i još uvijek radite na promociji Hrvatske u Americi, a posebno u New Yorku gdje živite. Kakva je danas percepcija Amerikanaca o Hrvatskoj i Hrvatima u odnosu na početak 90-ih?

Puno bolja! Na početku 90-ih 90 posto ljudi nikad nije čulo za Hrvatsku, a danas kroz sport, glazbu, kulturu i znanost, jer je hrvatska dijaspora prisutna u svim segmentima američkog društva, sve više ljudi zna i posjećuje Hrvatsku. Stoga je zapanjujuće da nema direktnih non-stop letova za Sjevernu Ameriku. Samo tim nedostatkom Hrvatska gubi više od 100 milijuna dolara godišnje.

Jeste li upoznati s hrvatskom rock scenom? Što vam je zapelo za oko odnosno za uši?

Nažalost, nisam upoznat s rock scenom koja pomalo izumire jer ne postoje uvjeti za njen razvoj. Hrvatska ima pregršt talentiranih glazbenika i time je šteta još veća. Svaka tehnološka revolucija događa se na plodnom glazbenom tlu, svaki gradonačelnik bi se trebao potruditi da postoje mjesta u gradu na kojima se sustavno svira živa glazba. Glazba je ta koja zadržava kreativnu klasu u svojim dvorištima. U suprotnom kreativci idu tamo gdje su drugi kreativci.

30. studenoga u KD Vatroslava Lisinskog priređujete humanitarni koncert za Dječji dom u Nazorovoj. Zašto tek sada, nakon gotovo punih 30 godina izbivanja iz Hrvatske?

Dosad nije bilo uvjeta, a i sam sam putovao po svijetu. Nikad nije kasno doći kući. Čast mi je ugostiti Arsena Dedića, Klapu Sinj, Radojku Šverko, Miroslava Škoru i Marka Tolju, a posebno veselje mi je što ću dovesti svoj američki bend. Taj koncert će ujedno biti promocija i premijera novog albuma 'Everything is Forever'.

Zanimljivo je da ste na albumu ugostili i Zagrebačku filharmoniju.

Da, krajem rujna sam u Dvorani Lisinski snimao Zagrebačku filharmoniju za svoj novi album. Aranžmane je pisao Ante Gelo, dirigirao Alan Bjelinski, audio snimatelji su Miro i Filip Vidović u koordinaciji s Mirkom Bochom i Miljenkom Puljićem iz fFlharmonije, a snimili smo četiri pjesme: 'Daughter's Eyes', 'Love is On', 'Vukovar' i 'Digital Revolution'. Zagrebačka filharmonija s tradicijom od 143 godine postojanja opravdala je moja očekivanja, pa i više.

Dio vašeg imidža je i šešir širokog oboda od kojeg se ne odvajate. Kako to da ste odabrali taj šešir koji zapravo i nije šešir koji se nosi ili se nosio u nekom djelu Hrvatske?

To je moja kreacija, kombinacija gaucho, američkog i hrvatskog šešira. Izrađujem ga ekskluzivno već deset godina kod Cahuna u Zagrebu.