Sinoćnji nastup Diane Krall u Ciboni predstavljao je savršen balans između njezinih jazzerskih preferencija i vokalne pop-glazbe odjevene u jazz i bossanova ruho, koja joj je i osigurala brojne nagrade. Bez obzira na njezin razmjerno hladan i 'strogo poslovan' odnos prema publici, posjetitelji su svakako mogli biti zadovoljni ovim komornim koncertom na velikoj pozornici
Istog dana kad i Simple Mindsi u Splitu – 13. studenog – u zagrebačkoj dvorani Dražena Petrovića nastupila je Kanađanka Diana Krall. U toj su dvorani Simple Mindsi nastupili prije nekoliko godina, a Diana Krall je svoje predstavljanje hrvatskoj publici imala upravo u Splitu.
U međuvremenu, od hvaljene jazzistice postala je planetarno popularna zvijezda, ponajviše zbog albuma croonerskih standarda 'The Look of Love' koji joj je donio i Grammyja. Na zagrebačkom koncertu promovirala je aktualni album 'Quiet Nights', svojevrsni nastavak albuma 'The Look of Love', sastavljen od jazzy i bossanova prerada poznatih pjesama pedesetih i šezdesetih. Da parafraziram termin Dražena Vrdoljaka, posrijedi je jazz za ugodno starenje.
'Tihe noći' s albuma lagano su se transformirale i u tihi razglas na zagrebačkom koncertu. Komorna atmosfera nastupa iziskivala je takvo postavljanje razglasa, no akustika te dvorane je takva da je vokal Diane Krall bio u drugom planu u odnosu na instrumentarij. Jednostavna pozornica čiji su manji dio, uz Dianu i njezin glasovir, okupirali prateći joj suradnici Anthony Wilson na gitari, John Clayton na kontrabasu i Jeff Hamilton na bubnjevima, odavala je jazzersku decentnost.
Takva je bila i Diana Krall - u jednostavnoj crnoj haljini, pokazala je uistinu sjajno instrumentalističko iskustvo, a popunjena dvorana Dražena Petrovića, odnosno oko 5.000 posjetitelja (svi na stolicama ili na tribinama), nerijetko je pljeskom začinila pojedine virtuozne instrumentalističke dionice.
Repertoarno se nije oslanjala samo na album 'Quiet Nights', nego je miješala stilove, pritom nastojeći naglasak dati na svirku u istoj mjeri koliko i na njegovani baršunasti vokal. Nastup je potrajao solidnih sat i četrdeset minuta, a izašla je jednom na bis izvevši svega jednu pjesmu – preradu Jobimova klasika 'The Girl from Ipanema', u njezinoj verziji 'The Boy from Ipanema'.
Koncert je, zapravo, bio savršen balans između njezinih jazzerskih preferencija i vokalne pop glazbe odjevene u jazz i bossanova ruho koja joj je, zapravo, i osigurala nagrade američke diskografske industrije. U konačnici, bez obzira na njezin razmjerno hladan i 'strogo poslovan' odnos prema publici, posjetitelji (a utisak mi je da je ovo bio 'must have' koncert za mnoge viđenije Zagrepčane) su svakako mogli biti zadovoljni ovim komornim koncertom na velikoj pozornici.
