Nije nikakva novost to da je glazbena industrija ne samo jedno od snažnijih ekonomskih oružja moderne Britanije, u tolikoj mjeri da generira čak osam posto nacionalnog BDP-a, već i savršena progresija otočkog kolonijalnog duha u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, ali i izrazito digitalnog novog milenija – ona je od Beatlesa do Tinieja Tempaha bila i ostala izvor domoljublja, prostor stvaranja mnogih radnih mjesta i globalno rašireni nacionalni soft power, termin kojim se savršeno poslužio i sâm Theo Blackwell iz BPI-ja (krovne organizacije britanskih diskografa), jedan od sudionika okruglog stola na temu 'Novi poslovni modeli u glazbenoj industriji', održanog sinoć u prostorijama Društva hrvatskih skladatelja.

Blackwell je u društvu našeg 'stručnjaka za glazbeni biznis' Ozrena Kanceljaka i engleskog glazbenog producenta sa zadarskom adresom, Nicka Colgana, a u organizaciji britanske ambasade, došao u Zagreb obilježiti pedesetu godišnjicu britanskih kreativnih industrija te održati kraće predavanje o funkcioniranju dobro podmazane mašinerije jednog od najvećih svjetskih giganata u umijeću izvlačenja profita na kreativi, podijelivši svoja iskustva koja se, pogađate, itekako razlikuju od hrvatskih.

Fascinantne brojke

Počevši od fascinantnih brojki koje ukazuju na to da, iako rast kupovine MP3-ca još uvijek nije posve nadoknadio gubitke uzrokovane padom prodaje fizičkih medija, legalna digitalizacija britanskog slušanja i dalje uspijeva sačuvati biznis na udaru interneta, sa 500 milijuna zabilježenih legalnih skidanja od 2004. naovamo te brojkom od čak 70 domaćih servisa za legalno skidanje glazbe – što je tri puta više od SAD-a.

Ipak, Blackwellovo izlaganje nije bilo bez problema, daleko veće prirode od običnog raskoraka između britanskih i hrvatskih iskustava, poput otvorenog zagovaranja savršene primjenjivosti britanskog zakonodavnog modela, točnije podržavanja ozloglašenog novog zakona u čijoj čvrstoj ruci vidi i vrata spasa za očuvanje hrvatske glazbene industrije u eri weba. Podsjećamo, riječ je o zakonu koji diskografiji daje odriješene ruke da vam posve ugasi internet ili zabrani bilo koji website za koji oni (tkogod to, orvelovski gledano, 'oni' bili) smatraju da narušava njihov ekonomski prosperitet.

Koristeći sporan termin 'kriminalnih siteova' i zazivajući potrebu cenzure tražilica koje omogućavaju njihov pronalazak (čitaj: dodatno filtriranje Googlea), Blackwell se činio pomalo izgubljen u džungli suvremenih tehnologija, a njegova kritika 'kriminalnih stranica' podsjetila je na dugoročno itekako izgubljen križarski rat iz doba Napstera. Svi znamo kako je pripetavanje s Napsterom na kraju završilo za samu glazbenu industriju, još prije 10 godina, kada je donekle i bilo razumno očekivati od ostarjele garde diskografskih mogula da uopće ne razumiju radikalne promjene funkcioniranja 'robne razmjene' u eri prebacivanja glazbenog naslijeđa, ali i cijele kurentne kulturne produkcije iz svijeta atoma u svijet bitova.

Drugim riječima, u vrijeme kada su glazba, filmovi i knjige tek postajali data, podatak danas dostupan svakom s mobitelom u džepu, bilo je za očekivati opće nerazumijevanje pojma 'file shering servisa', uključujući litanije o 'kriminalnim siteovima' kao mjestima koja na virtualnom pladnju 'nude' i 'serviraju' ilegalne sadržaje. No slijediti iste, već toliko puta debatirane putove i u 2011. jest pomalo... Promašeno?

Kanceljakovo izlaganje bilo je ujedno spuštanje lopte na zemlju, mješavinom zabavnih citata i poslovično pesimističnih hrvatskih statistika; na kraju krajeva, naslovnica njegove nove knjige o hrvatskoj glazbenoj industriji donosi rečenice: 'Hrvati ne plaćaju glazbu skinutu s interneta. Jesmo li baš svi lopovi?', iako tijekom tog okruglog stola baš i nije bilo pretjerano prostora za odgovore na razne kutove te problematike. Nekima kao da nije bilo jasno zašto u zemlji poput Hrvatske, gdje je dvije trećine ljudi uštekano na net, ima daleko manje onih koji su spremni plaćati za nešto što mogu dobiti besplatno?

Ako vam se čini da je odgovor na to pitanje toliko očit da je nepotreban – u pravu ste, ali nakon Kanceljakovog izlaganja o usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s onim Europske unije i razmatranja 'teorija zavjere' o izostanku zdrave suradnje hrvatske diskografije s iTunesom, kao i kraćeg Colganovog opažanja o ubijanju forme albuma MP3 singlovima, otvorena rasprava okruglog stola dijelom je otišla upravo u pravcu lamentacija nad vječnom temom nužnosti apsolutnog očuvanja starog poimanja koncepta autorskih prava u eri u kojoj se to čini nemogućim – osim, naravno, ako zapadnjački model interneta ne postane učenik kineske škole. Ili egipatske.

Ipak, ono oko čega su se svi glavni sugovornici složili i ponovili to nekoliko puta, referirajući se na sporni članak iz Guardiana koji je rock and roll na temelju statistika prodaje proglasio ne samo mrtvim, već i duboko pokopanim, jest to da, unatoč svemu, rock nije, ali jednostavno nije mrtav – i naglasili su to svaki barem po nekoliko puta, uvjereni da će, ako tezu ponove dovoljno puta, ona na kraju i postati istinita.