Kako vizualno dočarati fantazije Markiza de Sadea? Sedamdesetih godina za takvu avanturu odlučio se legendarni talijanski redatelj Pier Paolo Pasolini u filmu 'Salo: 120 dana Sodome'. Kontroverzni epiteti koji su se tih godinas prebacivali Pasoliniju i zabrana prikazivanja ovog filma, samo su jedna strana priče.

Radnju Markizova romana Pasolini prebacuje u vrijeme Drugog svijetskog rata i vladavine Mussolinija u Italiji. Protagonisti radnje su četvorica predstavnika vlasti koji uz pomoć fašističkih jedinica uhite grupu mladih te ih zatvore u raskošnu vilu. Družice im postaju bivše prostitutke u poodmaklim godinama, a stečeno seksualno iskustvo demonstriraju na mladim zatvorenicima.

Iako je film metafora društva u kojem dominira nasilje, ugnjetavanje i seksualno iskorištavanje, osuđen je od javnosti zbog eksplicitnih seksualnih prikaza, od sodomije do koprofagije. Od prvog prikazivanja film je izazvao žestoke reakcije, organizirano je i niz javnih prosvjeda, a i dan danas je zabranjen u nekoliko zemalja. Sve je kulminiralo misterioznim ubojstvom Pasolinija, koji premijerno prikazivanje nije uspio doživjeti. Za dodatni element artizma je zaslužna i muzika poznatog Ennia Morriconea.

Samo godinu dana nakon Pasolinijeva filma koji je uzdrmao europsku scenu, u Japanu se rađa filmski uradak koji će ostavit neizbrisiv trag na svjetsku kinematografiju. Riječ je o kontroverznom filmu Nagise Oshime 'Carstvo čula' koji nastaje 1976. godine u japansko-francuskoj koprodukciji.

Redatelj je navodno pronašao inspiraciju u instintoj priči o mladom japanskom paru koji dane provodi otkrivajući nove seksualne užitke. Nakon premijere digao je more reakcija jednako kritike i publike, a zbog eksplicitnih scena spolnog odnosa zabranjen je i danas u nekim zemljama.

Film u kojem je glavna protagonistica bivša prostituka i u kojem redatelj koristi spolni odnos kao glavni dramaturški element, zbog strogih je japanskih zakona cenzure proglašen pornografijom, a monitiranje se moralo obaviti u Francuskoj da bi uopće doživio premijeru. Kritika je, naravno, bila podijeljena do kontradiktornih granica. Jedni su bili oduševljeni dubokom analizom karaktera prikazanom kroz sirove strasti, dok su drugi smatrali da je film jeftina pornografija željna skandala. No danas ga mnogi filmski kritičari svrštavaju u kategoriju umjetničkog filma s elementima pornografije.

Kraj 70-ih godina obilježio je film čija je radnja smještena u doba Rimskog Carstva, a njegov utjecaj osjeća se i u današnje vrijeme. Naravno, riječ je o poznatom erotskom filmu 'Kaligula' iz 1979. godine, kojega je Tinto Brass režirao i producirao zajedno s američkim kolegom Goreom Vidalom i Bobom Guccioneom, talijanskim izdavačem Penthausa.

Zanimljiva je činjenica da je u film uloženo oko 17 milijuna dolara, a pojavljuje se i eminentna glumačka postava tog doba: John Gielgud, Hellen Mirren, Malcolm McDowell i Peter O'Toole. Obilježen je nizom eksplicitnih scena seksa, poput orgija, mastrubacije, felacija, silovanja, incesta i analnog snošaja. Iako je stremio prema artističkoj konotaciji, kritika ga češće stavlja u kategoriju erotskog filma.

Bez obzira na lošu kritiku, film je izvšio jak utjecaj na popularnu kulturu. Primjerice, 2005. godine nastaje lažni trailer za 'Kaligulu' kao promo materijal za novu liniju dodatne opreme Versace talijanskog umjetnika Francesca Vezzolija, u kojem gostuju Courtney Love kao Kaligula i Benicio del Toro kao Marko. Trailer je prikazivan diljem svijeta, uključujući i prikazivanje u New York City's Whitney Museum of American Art 2006. godine u sklopu Whitney bijenala. Prošle godine je najavljena verzija za 21. stoljeće. Slavni Brassi planira snimiti 3D filmsku verziju, a ako se obistine veliki planovi, 'Kaligula' će u povijest ući i kao prvi pornografski trodimenzionalni uradak na svijetu.

Dvadeset godina nakon 'Kaligule', 1999. godine francuska redateljica Catherine Breillat pojavila se na sceni s filmom 'Romance' koji je do danas ostavio traga u filmskoj industriji, svojim  eksplicitnim prikazima snošaja. Budući da zamagljuje granice umjetničkog filma i pornografije, mnogi su se pitali u koju kategoriju se taj film uopće može uvrstiti.

Radnja filma se vrti oko glavne protagonistice Marie (Caroline Ducey) koja je neispunjenja seksualno u odnosu s narcisoidnim dečkom Paulom (Sagamore Stévenin) čiji svijet se vrti samo oko manekenske karijere. Paul ne pokazuje nikakve pretenzije prema fizičkom odnosu, stoga Marie uzima stvar u svoju ruke i počinje seksualno eksperimentirati s raznim strancima koje slučajno susreće. Vrhunac otvorenog prikazivanja je scena seksulanog čina između glavne glumice Caroline Ducey i Rocca Siffredija, koji je u stvarnom životu poznati talijanski porno glumac.

Za razliku od većine umjetničkih filmova s eksplictnim seksualnim prikazima, u 'Romanceu' prvi put vidimo odnos prema seksu iz ženske perspektive. Uz prvi prikaz erekcije na filmu i brojne scene nesimuliranog seksa, označen je ne kao pornografski film, već kao umjetnički s feminističkom konotacijom. Svojom hrabrašću u prikazu seksualnih scena Catherine Breillat utječe na niz filmova slične tematike koji su se pojavili početkom novog milenija kao što su Shortbus, Ken Park, All About Anna, 9 Orgazama...

Dugo vremena se čekalo da poznati danski redatelj Lars von Trier počasti publiku i kritiku svojim novim filmom. Iznenađenje dolazi 2009. godine kada izlazi kontroverzna psihološka drama 'Antikrist', a u glavnim ulogama su Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg. Odmah nakon premijernog prikazivanja na festivalu u Cannesu digao je buru reakcija, četvero gledatelja onesvijestilo se od prikazanog nasilja na platnu, a film je proglašen najkontroverznijim na festivalu.

Radnja filma vrti se oko bračnog para koji se nakon smrti djeteta povlači u šumsku kolibu gdje proživljava nadrealne vizije. Raspadanje odnosa između dvoje ljudi prikazano je u vrlo naturalističkim scenama nasilja, seksa i samoozljeđivanja.

Lars von Trier dodatno je potpirio kontroverze vezane uz religijske konotacije izdajući film u dvije verzije – katoličkoj i protestantskoj. Potonja je zapravo integralna verzija, neobrezana cenzorskim škarama.

Ulaz u prazninu

Gaspar Noe je redatelj kojeg pamtimo po izrazito nasilnoj sceni analnog silovanja i premlaćivanja Alex, koju je uvjerljivo odglumila Monica Bellucci u filmu 'Nepovratno'. Publiku željnu eksperimentalnih kadrova u filmu iznenadio je svojim najnovijim uratkom pod nazivom 'Ulaz u prazninu' iz 2009. godine.

Priča je smještena u Tokijo, a fokusira se na Oscara, mladog Amerikanca dilera kojeg ubija policija. U izvantjelesnom iskustvu prati događaje nakon svoje smrti, a pogotovo svoju sestru Lindu s kojom je bio emocionalno povezan.

Pokušavajući prikazati surovu i mračnu realnost marginalnih skupina društva, Gaspar Noe bez srama prikazuje i seksualne odnose. Gotovo u svakoj sceni dolazi do nekog oblika seksualnog čina, a sve vodi do kulminirajuće scene seksualnog snošaja između brata i sestre.