Koncem ovoga srpnja u Britanskom filmskom vijeću zavladala je panika i nevjerica: poput groma iz vedrog ljetnog neba, zgromila ih je vijest da nova koalicijska vlada namjerava otpisati tu javnu ustanovu koju su 2000. osnovali Novi laburisti. Samo nekoliko dana prije no što je Odjel za medije, kulturu i sport najavio ukidanje, djelatnici Vijeća ponosno su promovirali prvi potpuni Digitalni statistički godišnjak i isticali činjenicu da je zarada samo od domaćih kino ulaznica prošle godine dosegla rekordnih 944 milijuna funti, 60 posto više no 2000. godine. Dok je Vijeće citiralo pohvale vlade njihovom radu, samo tjedan kasnije državni tajnik za kulturu, olimpijske igre, medije i sport, Jeremy Hunt, izjavio je da se tri milijuna funti prošlogodišnje čiste zarade UKFC-a može i bolje iskoristiti za potporu britanskog filma.

Sljedećih tjedana uslijedile su usijane rasprave u prilog i protiv takve najave o ukidanju javne ustanove bez ikakvih javnih rasprava i konzultacija o odluci koja će izazvati dramatične potrese u britanskom filmskom svijetu. Na Facebooku je odmah pokrenuta peticija za spas Vijeća, njemu u prilog progovorili su najveći filmski producenti, Liam Neeson je odluku nazvao 'jadnom', a Mike Leigh 'potpuno neprimjerenom'. Protestirao je čak i američki glumac Clint Eastwood. U London Timesu su pak tvrdili da je UKFC ionako predstavljao 'najgore rasipanje novca Novih laburista', dok neki drugi nisu mogli sakriti zadovoljstvo što je 'susjedu crkla krava'.

Nema sumnje da 75 zaposlenika UKFC-a sada proživljava najgore dane, pa im ne preostaje drugo nego ponavljati sve one lijepe brojke koje dokazuju da je Vijeće posljednjih deset godina otkako postoji odigralo vrlo važnu ulogu u životu domaće filmske industrije. Tako ističu da britanski film doprinosi nacionalnoj ekonomiji sa 4,3 milijarde funti godišnje, 50 posto više no 2000, kada je osnovano Vijeće. U inozemstvu je prošle godine zaradio dvije milijarde dolara. Godine 2009. britanski je film sudjelovao sa sedam posto zarade u ukupnoj zaradi na blagajnama u svijetu i sa 17 posto kod kuće.

Nezavisni britanski filmovi sudjelovali su prošle godine sa 8,2 posto zarade od prodaje ulaznica u domaćim kinima, najviše u posljednjih deset godina. Zajednička zarada od kino ulaznica u Velikoj Britaniji i Republici Irskoj prošle je godine prvi puta premašila magičnih milijardu funti. Svaka funta koju je UKFC uložio u domaći film, u kino blagajnama pet je puta oplođena. Prošle su godine britanska kina imala 173,5 milijuna posjetitelja, 31 milijun više no 2000. i najviše nakon 2002. Zahvaljujući Vijeću, Velika Britanija ima 365 digitalnih kina, najviše u Europi. Prošle su godine snimljena 503 filma, 31 posto više nego deset godina ranije. U filmskoj industriji stalno je zaposleno 44.000 ljudi, a od nje još povremeno živi 95.000. Od filmskih prava i produkcijskih usluga zarađuje 1,3 milijarde funti. Prošle godine britanski su filmovi osvojili 36 nagrada.

Osnovana kao agencija za razvoj i promociju domaćeg filma, UKFC-om upravlja odbor od 15 direktora, a sredstva dobiva iz nekoliko izvora, uključujući i ona, presudno važna, od Nacionalne lutrije. Od osnutka do danas distribuirala je 160 milijuna funti od Lutrije, financirajući 900 kratkometražnih i dugometražnih filmova, a sa 4,5 milijuna funti godišnje iz tog izvora financira organiziranje filmskih festivala. Brine se o obrazovanju i promociji domaćeg filma u inozemstvu, a producent, lord David Puttnam je opisuje kao 'strateško ljepilo koje pomaže povezati mnogo raznorodnih dijelova filmske industrije'.

Stvari su se počele kotrljati još 1995. kada je iz izvora Nacionalne lutrije, Umjetničko vijeće Engleske (Art Council England ili ACE) počelo distribuirati novac u filmsku industriju. Ubrzo se pokazalo da su kriteriji za dodjelu goleme količine novca bili dvojbeni, rezultati također, jer se i samo Umjetničko vijeće ogradilo od nemalog broja filmova kojima su dodijelili novčanu potporu. Osim toga, nije se adekvatno pratilo ni kretanje novca, pa je vrijedilo pravilo da je novac od lutrije bio transparentan pri dodjeli, zamagljen prilikom investiranja u film, a nevidljiv kad se brojila zarada u kino blagajnama. Nakon izbora 1997, Novi laburisti su uveli i porezne olakšice za audiovizualnu djelatnost, što je u filmsku industriju privuklo nove financijere. Međutim, olakšice su bile posebno pogodne za jeftinije produkcije, pa je uskoro došlo do poplave niskobudžetnih filmova koje nitko nije želio gledati.

Oslobođenje se također odnosilo na sve i svašta, od ozbiljnog filma, do TV sapunica i dječjih showova promašivši time prvotnu ideju o promoviranju kvalitete. Za sve to vrijeme djelovao je i Britanski filmski institut (British Film Institute, BFI), koji je, između ostaloga, financijski podupirao inovativna i eksperimentalna djela, promovirao koprodukcije s članicama EU-a, brinuo o Nacionalnom filmskom arhivu itd. Da bi se sve to objedinilo pod jedan kišobran, tadašnji tajnik za kulturu laburističke vlade, Chris Smith, najavio je 1998. stvaranje jedinstvene institucije i tako je 2000. rođen UKFC.

A deset godina poslije, model javnog financiranja filma kroz instituciju kakva je UKFC očito će doživjeti temeljite promjene. 'Vijeće je odradilo fantastičan posao, vraćajući publiku u kina, pronalazeći nove talente i financirajući filmove', kaže jedan britanski producent, 'ali ni nakon 100 milijuna funti uloženog javnog novca u film, britanskoj filmskoj industriji nije pošlo za rukom da se komercijalno osamostali. Producenti čak i najuspješnijih filmova ovise o javnom novcu.' Vijeću također zamjeraju nepotizam i sukob interesa, prigovaraju da je sustav postao inertan i suviše birokratiziran, dok ga pisac Colin MacCabe optužuje da domaći film želi pretvoriti u holivudsku industriju, žrtvujući inovativnost.

Ipak, kao glavni razlog ukidanja, većina spominje štednju u ovim kriznim vremenima, a u zemlji koja se već užurbano priprema za sljedeće Olimpijske igre, svaka ušteđena funta bit će dragocjena.