Dovoljno poznata na alternativnoj sceni, ali i dalje nedovoljno priznata u vlastitom dvorištu. Tako se ukratko može opisati Diyalu – varaždinsku spoken word umjetnicu koja usprkos spomenutom statusu i dalje vrijedno propagira glazbeno nekomercijalnu politiku. Koliko god Diyali možda ne ide u prilog činjenica da ne pjeva na hrvatskom s ciljem dolaska do širih masa i koliko god njezina glazba nekim domaćim hip-hop i sličnim glavama može zazvučati 'previše apstraktno', jedno je sigurno - ona je svjetsko ime na domaćoj sceni te zaslužuje bolji tretman i status od onoga koji joj se, nažalost, pripisuje.

Navedene tvrdnje tako su ponovno potvrđene na sinoćnjem 'močvarnom' koncertu koji je Diyala, uz pratnju DJ Yesha, počela i finiširala u darkerskoj maniri obavijenoj vještim vokalnim poigravanjima na beatovima skrojenih od domaćih, regionalnih i inozemnih producenata koji savršeno prate viziju i glazbene afinitete ove Varaždinke (kojih uistinu ima na izvoz). Standardni koncertni poklik 'Hoćemo još!' koji se zaorio nakon nastupa, za Diyalu neočekivan poziv na bis, slobodno se može okarakterizirati kao želja i apel za više koncertnih nastupa na domaćem terenu.

Kao i mlađa mu kolegica Diyala, Francis je od samih početaka karijere eksperimentirao s različitim glazbenim žanrovima koji su mu tijekom godina priskrbili pozamašan niz prefiksa, no Sage je prvenstveno pjesnik vremena i trenutka koji se ne libi progovoriti o američkoj politici, ljubavi, sretnim i nešto manje sretnim životnim trenucima sa sigurnim uporištem u hip-hopu i spoken wordu. Nakon četiri izdana albuma, nešto više mixtapeova i faze hiperproduktivnosti Sage je uzeo četverogodišnju stanku uslijed borbe s depresijom, a prekinuo ju je objavom petog albuma 'Copper Gone' - možda najzrelijeg i najpovezanijeg autobiografskog albuma ovog 'emotivno frustriranog genijalca' s Rhode Islanda.

Sa zastavom vlastitog labelaStrange Famous Records (koja je sinoć poslužila u ulozi plašta), Sage je krenuo s 'rešetanjem' po vlastitim indie rap klasicima s kojima je stvorio svoju underground vojsku, a čiji su vojnici iz zagrebačke podružnice sinoć zdušno popratili svaku govornu lekciju prožetu neupitnim višegodišnjim iskustvom. Sinoć smo tako mogli čuti klasike poput 'Crack Pipes', 'Makeshift Patriot', a u nešto više od sat vremena izvedbe (i prije bisa) najviše su se istaknule 'Where Is My Mind?' Pixiesa u Francisovoj režiji, poetska izvedba 'Thank You', nastala za novi album kao posveta preminulom očuhu, te klasik 'Jah Didn't Kill Johnny' s posebno umetnutim stihom 'Dubstep didn't kill Johnny'. Za neizostavan bis Francis je odabrao razarajuću 'Damage' i svoju možda najpoznatiju autobiografsku tvorevinu, 'The Best Of Times'.

Ako izuzmemo spone koje Francisa vežu za Hrvatsku stvorene suradnjom s domaćom umjetnicom Irenom Mihalinec za potrebe građenja vizualnog identiteta, tečno izgovoreno 'fala', 'to bu bilo dobro' i 'ugasi to', upućeno fotografima s pametnim telefonima, posebnost njegova zagrebačkog nastupa sinoć leži i u činjenici da je upravo on bio posljednja postaja na europskom proputovanju. Samim time Francis je sinoć ostavio, isključivo za zagrebačku publiku, ostatak skromno ušteđene tour energije koju je istrošio tijekom nastupa i iscijedio u znojnom, zadovoljnom i toplom grupnom zagrljaju s publikom iz prvih redova.