Crtići su gotovo oduvijek bili sinonim za Japan, kod prosječnog turista kojem je predodžba o Zemlji Izlazećeg Sunca svedena na pokojeg samuraja s naoštrenom katanom, kose oči koje gledaju u pune tanjure riže i jako okrugle oči koje ih gledaju sa stranica mangi (stripova) i anima (animiranih filmova), kako s malih ekrana, tako i s velikih platna. No posljednjih nekoliko godina novog milenija donijelo je radikalne promjene u svemu, pa tako i u japanskoj industriji zabave. Osim što je počelo odumiranje žanrovskog DVD tržišta, a mange prvi put u povijesti počele umirati na kioscima pa pokušale s povratkom na zaslonima mobitela, nove generacije, sve se više čini, morat će se navići i na nova pravila igre unutar svijeta animiranog filma.

Pa dok zagrebački Animafest pohodi Koji Yamamura, cijenjeni japanski animator i profesor na Umjetničkom sveučilištu u Tokiju (ujedno i dobitnik ovogodišnje Animafestove nagrade za najbolju školu animacije), podsjećajući nas na dane ponosa i slave, na poslovnom terenu globaliziranih tržišta japanskim animiranim proizvodima prijeti jednaka kriza kao i velikom dijelu ostalih grana svjetske ekonomije, od automobila preko igračaka do odjeće i tehničke opreme – novi gospodarski gigant donedavno skriven iza kineskog zida uzdigao se da preuzme i ovaj biznis pa svi ljubitelji neobičnog, slatkog i orijentalnog koji su svoj fiks redovno dobivali iz Japana novu dozu nacrtanih poslastica počinju dobivati upravo iz Kine!

Ključna riječ pritom je, baš kao u slučaju automobila, kompjutera i videoigara, outsourcing, tj. iskorištavanje jeftine kineske radne snage za proizvodnju, u ovom slučaju japanskih proizvoda industrije zabave. Nakon godina stranog izrabljivanja, Kinezi su se opametili i okrenuli nacionalnom izrabljivanju pa shvatili da ne moraju biti samo proizvođači koji rade za strance, već proizvođači koji rade za sebe pa izvoze strancima. Od 2006. godine japanski trend seksualno eksplicitnih hentai crtića počeo je opadati i gubiti pažnju masovnije publike, okrenuvši se underground nišama, a mladi talenti sve su više odustajali od razvoja zanata zbog niskih plaća i loših radnih uvjeta. Sve to dovelo je japanske tvrtke za animaciju do toga da crtače i animatore potraže u susjedstvu.

'Japanska industrija animacije u osnovi je Kini, Koreji i svim tim zemljama dala ključeve od prodavaonice slatkiša. Unajmljujući kineske animatore u tako velikoj mjeri, školovali su radnu snagu koja je sada daleko ambicioznija i gladnija od mnogih japanskih animatora', izjavio je bloger i stručnjak za japansku pop kulturu Matt Alt, optuživši upravo Japan za gubitak kontrole nad vlastitim proizvodom, koji je naglo potonuo nakon najveće eksplozije 2000, kada su svi, od Miyazakija do 'Pokemona', opsjeli svijet visoke kulture i večernjih crtića za djecu, postavši dominantnim brendovima na Zapadu.

Nakon vrhunca 2006. godine, do 2009. pad minutaže rezerviran za anime na japanskim televizijama iznosio je čak 20 posto, dok se kineske Manhua anime bude kao gigant spreman zadati udarac ne samo Japanu, već i Americi. 'Kung Fu Panda' možda i jest bio plan kako prodati američku viziju Kine samim Kinezima, ali Kina već ima nekoliko ogromnih studija, uključujući i Zhongnan Animation s oko 1000 zaposlenih i uspješnim poslovanjem starim svega pet godina. Na kraju krajeva, samo u Kini živi oko 265 milijuna djece, temeljne potencijalne publike.

Suvremeni model totalitarnog kineskog kapitalizma naučio je lekciju iz svih ostalih industrija pa je tako spajanjem vladinih subvencija i privatnog biznisa pokrenuo masovnu proizvodnju animiranog filma, a još je krajem prošle godine kinesko ministarstvo kulture osnovalo Kinesku grupu za animaciju i strip, kompaniju čiji je zadatak napraviti 'korak dalje u produkciji, tehnologiji i marketingu animacije'. U taj plan spada i pokretanje čitavog kineskog animacijskog grada u Pekingu, Meke novog zanata.

'Svi pokušavaju površno oponašati japansku animaciju, ali prava japanska animacija je drugačija', kaže samouvjereni Hitoshi Suzuki, šef velikog anime-sajma u Tokiju, objašnjavajući da nijedan trend ne može ubiti ono što je svijetu donijela 60 godina duga tradicija, iako neimenovani obožavatelj crtića u posjetu istom tom sajmu, citiran u izvješću novinskih agencija, objašnjava da je upravo raskid s tradicijom ono što ga je okrenulo Kinezima. 'Japan je svakako izuzetna zemlja za anime', rekao je on, 'ali Kina ipak ima neke intrigantne likove. Drugačiji su, to je ono što mi privlači pažnju.'

Prije otvorenog tržišnog rata, rješenje za oba problema – obnovu japanskog biznisa koji je posrnuo i kineskog koji se tek treba izboriti za pravu dominaciju, ili barem autorsku ravnopravnost sa svime na potezu od Ghiblija do Pixara – leži u potpisivanju primirja, tj. u zadovoljavajućem kompromisu koprodukcija. Tako je već održan zajednički Kinesko-japanski anime samit, a na kineskoj televiziji upravo se prikazuje povijesni animirani serijal 'Romansa Tri kraljevstva', priča koju su na TV i u kina već doveli mnogi u prošlosti (nedavno i John Woo sa svojim ratnim epom 'Red Cliff'), a koja se nakon prikazivanja u Kini seli na japanske male ekrane i ostatak azijskih tržišta. Naime, projekt su zajedno producirali japanska tvrtka za igračke i 'proizvodnju zabave za djecu' Takara Tomy te Kineska centralna televizija, podijelivši keš koji je ušao u njega, kao i keš koji će izići nakon završetka distribucije.