Nekoć davno bilo je reda. Postojao je jasno definiran sustav za sve pa tako i za proizvodnju i distribuciju filmova. Znalo se točno kada će Amerikanci moći prvi pogledati svoj filmski proizvod, a kada ostatak svijeta. Baš kao što se znalo kada i koliko nešto treba vrtjeti po kinodvoranama, a kada je red da se taj naslov preseli na televiziju, kao jedinu audiovizualnu alternativu.

Bilo je to doba u odnosu na prošlost svakako ubrzane, ali u usporedbi s današnjicom itekako spore kulture u kojoj je uspješan film harao kinima tjednima, ako ne i mjesecima, a tek kada bi ga na velikom platnu vidio svatko tko si je mogao priuštiti novac i vrijeme, mogao bi biti prikazan na malim ekranima. Prema starom američkom zakonodavstvu, holivudski proizvodi mogli bi na televiziju tek nakon dugih pet godina hibernacije! Brzina opadanja 'buffera' proporcionalna je ubrzavanju kulture – brojka je brzo pala na tri godine, a odmah potom i na dvije.

A zatim se pojavio VHS.

Donoseći necenzurirani, brzi i neprekidni dotok novih sadržaja u prva kućna kina, VHS je, baš kao danas u svijetu torrenta, kasnih 70-ih i tijekom burnih 80-ih, usporedo sa službenim video verzijama kino-hitova razvijao tržište u dva pravca – jedan piratski, s naslovima koji bi dolazili na VHS puno prije legalnih, a drugi kao živopisnu scenu 'izravno na video' produkcije. Takav ekosustav dodatno je smanjio razmak od premijere do pojavljivanja na drugim distribucijskim platformama, na razdoblje od devet do 12 mjeseci, a u konačnici i samo šest mjeseci, što je, zahvaljujući popularnosti VHS-a, bio standard sve do kasnih devedesetih.

Kada je nova eksplozija DVD-a, punokrvnog nasljednika VHS-a, dodatno reducirala čekanje – jer digitalizacija ne čeka nikoga pa nije čudo da se broj mjeseci brže-bolje reducirao na četiri. No brzo nakon DVD-a stigao je i diviks, koji je pokazao da je i četiri mjeseca čitava vječnost.

Vremena su u 2014. prilično drugačija, ne samo od VHS-ere 1984., već i od popularizacije diviksa 2004. Ubojstvom Napstera nije se učinilo ništa, baš kao što inicijalna zarada s kinopremijere nije što je nekada bila. Ona je veća nego ikad za megasuperturboblockbustere, uvelike zbog porasta cijena ulaznica i trikova koji odlazak u kino pretvaraju u iskustvo koje graniči s lunaparkom virtualne stvarnosti.

Ma koliko Hollywood prigrlio i gurao nove tehnologije, toliko je i konzervativan kada se treba mijenjati prema (nametnutim) novim pravilima igre. Stoga nije nimalo čudno što ima dovoljno onih koji smatraju da promjenu treba zaustaviti – izbjeći, zaobići, utući... Što jest nemoguća misija na duge staze, ali dok jedni kontempliraju kamo i kako, stvaraju se nove generacije koje ne samo da se ne zamaraju pravom prvenstva velikog platna, već svoju zabavu žele odmah i sada, u džepu, na tabletu, TV-u, PC-u...

Što bi sve bilo divno i krasno kada bi svi bili spremni plaćali za digitalne sadržaje onoliko koliko spremno plaćaju za kino-iskustvo – ili za TV, kada ih na to prisili inkasator. Internet je u cijeloj priči, naravno, najveći prijatelj i neprijatelj, bog i batina, jin i jang u jednom paketu – on stvara rapidnu potrebu i nove horde nestrpljivih gutača sadržaja, kojoj su brzina i jednostavnost, kao i prilika za uštedom, početni punkt odnosa prema istom tom sadržaju.

Drugim riječima, gomile ljudi kojima se jednostavno ne da čekati na protokol skinut će film s neta i pogledati ga kada i kako žele, bez pretjerane potrebe za čekanjem da ga netko službeno podijeli na digitalnoj slavini. A brojke su za industrijske insajdere alarmantne, jer samo u Britaniji, primjerice, porast besplatnog (čitaj: ilegalnog) skidanja filmova s interneta iznosi 30 posto u posljednjih pet godina.

Filmska mašinerija, 13 godina nakon slavljeničkog smaknuća Napstera, paralizirana je poput jelena pred farovima radikalnih i brzih promjena, dok polarizacija tržišta na skupo i unosno kino te 'sve ostalo' savršeno ide na ruku vlasnicima kina. Koji su konačno dočekali povratak u doba njihovog diktata, kao skupina koja je unutar industrijskog lanca, barem kada govorimo o velikom američkom modelu filmskog biznisa, u prilično lošoj poziciji; desetljećima su rezervirali drugi tjedan prikazivanja za gubitak, ne bi li tek u četvrtom tjednu došli u plus, a generalnu zaradu ionako oduvijek mlate prodajom kokica i napitaka. 'Loss leader' termin je kojim se objašnjava kako je film zapravo čisti gubitak za većinu vlasnika multipleksa – film je u osnovi tek povod za privlačenje ljudi u ugostiteljski objekt koji zarađuje nizom drugih metoda i ponuda.

No poslovni model u kojem samo giganti koji kupe brzu i veliku lovu u 'lunapark kinima' mogu biti istinski profitabilni mogao bi dovesti do 'implozije', o kojoj su već govorili velikani poput Spielberga i Lucasa, a o kojoj se potiho priča i po velikim filmskim festivalima, čiji čisto poslovni segmenti, gotovo pa posve odijeljeni od crvenih tepiha, fanovskih redova na premijerama i tuluma s ruskim prostitutkama, sve glasnije izražavaju negodovanje stanjem i projekcijom budućnosti. Jer dok netko ne smisli nova, bolja pravila igre za eru jedinica i nula, svi ostali postoje samo da bi stvarali glavobolje producentima, investitorima i distributerima. A ako to nije recept za imploziju, ne znamo što jest.