Tko se nije pomno informirao o repertoaru koji Sting i Edin Karamazov izvode na svojim koncertima, teško je mogao predvidjeti što će sve čuti u Lisinskom. Naime, čest je običaj glazbenika koji izlaze iz svojeg standardnog repertoara da se ponašaju kao da taj repertoar ni ne postoji, fokusirajući se samo na projekt na kojem trenutno rade.

No nastup neuobičajeno bradatog Stinga i bosanskog lutnjista Edina Karamazova bio je iznimno uspješan, a ne samo solidan, ponajprije zahvaljujući vrlo inteligentno i pomno odabranom repertoaru i ritmu.

Započevši s materijalom s albuma 'Songs From the Labyrinth', koji se uglavnom oslanja na skladbe engleskog lutnjista i kompozitora Johna Dowlanda iz 16. stoljeća, Sting je većini posjetitelja ipak vjerojatno nepoznat materijal približio isječcima iz Dowlandova života, djelomično pretvorivši nastup u recital. No Stingova je namjera, čini se, približiti najširoj publici prvo lutnju kao instrument, a tek zatim Dowlanda kao kompozitora, pa je samo prvi dio koncerta bio posvećen isključivo glazbi iz njegova doba.

Karamazovljeva virtuoznost na lutnji je neupitna, no Stingove interpretacije pjesama iz elizabetanskog doba nisu za svakoga. Te vokalne dionice inače izvode klasično obrazovani glazbenici, a Stingov hrapav i u nekim registrima slabašan vokal unatoč trudu ostavlja bitno drugačiji dojam. No to nije nužno negativno, na svakom je slušatelju da procijeni čine li mu se Stingove izvedbe kao dašak noviteta u ovoj glazbenoj sferi ili više vole klasičnu izvedbu.

Ono što je sigurno, a postalo je očito u drugom dijelu koncerta, jest to da Stingu ipak puno bolje leže moderne skladbe. I on sam je toga očito svjestan, pa je, nakon otvaranja s 'Fields of Gold', kako bi malo razgalio publiku, prešao na skladbe za lutnju iz 19. i 20. stoljeća, da bi formalni dio nastupa završio svojim najpoznatijim pjesmama: 'Message in a Bottle' (koja je u vrlo zanimljivom aranžmanu i uz pratnju zbora Stile Antico definitivno bila vrhunac koncerta) i nezaobilaznom 'Roxanne', izazvavši erupciju oduševljenja kod publike.

Dojam je bio upotpunjen tek nakon nekoliko bisova, na kojima se moglo razaznati koliko je Sting zapravo dobar pjevač i glazbenik: osim što je (relativno rezerviranom) Karamazovu svirao pratnju na lutnji tijekom dobrog dijela koncerta, na kraju se odlučio za gitaru na 'Fragile' i ta je kombinacija uz Karamazovljevu lutnju zvučala odlično. Nastup je zatvorio fantastičnom izvedbom blues klasika Roberta Johnsona 'Hellhound on my Trail' na lutnji i oduševio publiku i svirački i vokalno, snalazeći se u (za njega neuobičajenom) bluesu kao riba u vodi.

Publika u Lisinskom je ovacijama ispratila Stinga i Karamazova (koji, iako zna naš jezik, nije progovorio nijednu riječ, već je priču posve prepustio Stingu), no ovi se nisu još jedanput vratili na binu. No sumnjamo da je itko kući otišao nezadovoljan, bilo je dovoljno zanimljivog za klasičare, kao i za fanove Stingova opusa. Ako je namjera bila pomiriti te dvije skupine, koncert je bio upravo idealan.