Pokušajmo se prisjetiti što je bilo najbolje, a što najgore u prvoj sezoni 'Pravog detektiva'. Najbolja je bila intrigantna priča o ubojstvu, još intrigantnija priča o odnosu dvojice detektiva koji su, svaki na svoj način, iznimno inteligentne i iznimno teške ličnosti, izvrsna je bila i atmosferična, no vrlo pregledna režija, u kojoj nam je uvijek bilo jasno što se zbiva i da se nešto zbiva - skokovi iz prošlosti u sadašnjost i obratno bili su više nego jasni, akcijske sekvence apsolutno briljantne, a (odlične) glumače izvedbe na pravi način naglašene. Ono najgore bilo je inzistiranje na nihilističkim lamentacijama Rusta Cohlea, koji je već nakon dvije ili tri epizode djelovao kao da ne bi znao čovjeku reći ni koliko je sati bez laprdanja o truleži ljudske vrste i vremenu kao krugu, napuhavanje okultnih simbola koji su se rasplinuli u banalnom raspletu, debilni mačizam koji se nastojao predstaviti kao kakva dubokoumna filozofija prekaljenih boraca sa zlom u sebi i oko sebe, loši ili nikakvi ženski likovi i potpuno retardiran kraj.

Druga sezona 'Pravog detektiva', barem sudeći po prve tri epizode, odlučila je raskrstiti sa svime onim što je u prvoj sezoni bilo najbolje, ali se zato čvrsto drži ovih potonjih, loših momenata. O intrigantnoj priči, odnosno o slučaju koji bi se u sezoni trebao rješavati jedva da može biti govora s obzirom na to da je autorima bila potrebna čitava jedna epizoda da uopće iscijede naznake glavne priče. Odnosi među detektivima, kojih je ovaj put troje, u toj su epizodi još slabije razrađeni jer je iz nekog razloga bilo mnogo važnije da se veći dio prve epizode posveti njihovoj pozadinskoj priči, prošlosti i opisu karaktera kroz najočitije moguće klišeje i - evo ga opet! - bremenom bremenite rečenice koje izgovaraju, a koje kao da su izašle iz Rust Cohleove škole besmislica. Nikada ništa nemoj raditi gladan, čak ni jesti, govori u jednoj sceni Vince Vaughan, lokalni poduzetnik s vezama u političkim i mafijaškim krugovima, a gledatelj se pita kog bi to vraga uopće trebalo značiti. Živimo u svijetu kakav zaslužujemo, govori pak Colin Farrell, jedan od troje pravih detektiva, po petstogodišnjoj, istrošenoj špranci opisan kroz sklonost alkoholu, ispadima bijesa, nasilju, melankoliji i rasturanju vlastitih obiteljskih odnosa. Htio sam biti astronaut, ali čak ni oni danas više ne idu na Mjesec, znakovito dodaje u jednom drugom trenutku, obraćajući se sinu u isprici zbog toga što ga je grubo izvrijeđao i gledatelj si misli: 'Aha, ovo je Rust Cohle, ali gluplji'. Ženska pripadnica svetog detektivskog trojstva - glumi je Rachel McAdams, a znakovito se zove ANTIGONA!!! - cijelo to vrijeme uglavnom samo rezignirano cucla svoju e-cigaretu te svakom tko je pokušava taknuti objavljuje da ima noževe skrivene posvuda po tijelu te da će ga izrezbariti ko frulicu, a highway patrolman kojeg glumi Taylor Kitsch od trauma se zadobivenih za služenja u američkoj vojsci brani zamišljenim pogledom u prazninu te izjavama kao što je:

Samo mi dajte motor i cestu, to mi najbolje ide!

Uz još neke štiklece vezane uz Farellovu bivšu suprugu i sina (nismo sigurni je li njegov jer mu je žena bila napadnuta i silovana), Antigoninu obitelj (otac joj je vođa hipijevskog kulta, a sestra se bavi snimanjem porno uradaka) i ožiljke koje je Taylor Kitsch zadobio u ratu - sve ovo gore napisano moglo je biti ispričano u pola epizode te u međucima neke prave priče, ali NE. Druga je sezona 'Pravog detektiva' napustila preglednu režiju i naraciju koje su bile jedna od najboljih karakteristika prve i sve to rastegnula na čitavih sat vremena prve epizode, s još pokojim dodatkom u druge dvije. Gledatelj je na trenutke imao dojam da čita Bibliju, i to onaj dio Knjige postanka u kojem se niže hrpetina likova po shemi Šet rodi Enoša, Enoš rodi Kenana, Kenan rodi Mahalela i tako još jedno sto-sto pedeset puta, sve dok ne ponestane bizarnih imena i više nitko ne zna tko je koga rodio, vodio, ubio ili izgubio. Glavna se tri detektiva međusobno susreću tek na kraju prve epizode, a u drugoj i trećoj zajednički se bave slučajem po sistemu koji nije baš sasvim jasan, ali malo baca na rotaciju po minutaži ili tako neku krajnju banalnost.

Što se pak glumačkih izvedba tiče, iako je većina angažiranih prilično vješta u svojem zanatu, nisu ni do koljena Mahagoniji i Vudiju iz prve sezone, ponajviše zato što im nije ni pružena prilika da slojevito razrade svoje persone, nego je netko od autora očito smatrao da je sasvim dovoljno u usta im ubaciti par rustcohleovskih patetika kojima će pokazati da i oni vide da svijet odlazi dođavola.

Ilustrativna za razliku između prve i druge sezone ove serije definitivno je i najavna špica, koja je snimljena totalno na istu foru kao i špica prošle sezone, samo što je puno lošija. Pustopoljine lujzijanske močvare koje su se u prvoj sezoni pretapale s obrisima glavnih likova ovdje su zamijenjene urbanim pejzažima najgorih losanđeleskih, industrijskih općina, prepunih kriminala i toksičnog otpada - što bi, kao, također trebalo održavati propadanje, smrt i užas, a samo je predoslovno i iritantno - dok je popratna pjesma nekakav monotoni samrtni hroptac Leonarda Cohena na koji mi se uopće ne da trošiti riječi.

Uza sve to rečeno, nekih dobrih trenutaka IMA - glumci su uglavnom u redu, priča je komplicirana i sporo se razvija, ali bi mogla postati interesantna, iznenađujuća je i simpatična scena s početka treće epizode, kada Ray (Colin Farrell) polu-lynchevski sanja susret s ocem uz elvisovski šlager i imitatora na pozornici... serija definitivno ima neke hookove za koje će se zakačiti i pokoji pametniji gledatelj. No lakoća kojom su autori iz prve u drugu sezonu uspjeli prenijeti baš sve ono što je i prvu sezonu učinilo klimavom, a izostaviti ono što su joj bile jake strane - upravo je nevjerojatna.

Tko zna, možda ću, za razliku od prve sezone, koju sam nakon prve tri epizode smatrala remek-djelom, a poslije se debelo razočarala, ovdje prijeći isti put, ali u suprotnom pravcu. Ništa me više od True Detective ekipe ne može iznenaditi. No zasad je ovo razočaravajuće, čak i za nas koji smo se razočarali drugom polovicom prve sezone pa od druge nismo očekivali previše.