Jedna je stvar uvijek točna – kod povijesnih filmova, uvijek ćete naći gomilu povijesnih netočnosti. Žrtvovanje činjenica radi drame normalna je autorska praksa, ponekad prisutna u nezavisnim produkcijama, ali jako, jako često dio većih spektakala, kojima je važniji omjer dojma i zarade na blagajnama od udovoljavanja povijesnim detaljima. Uostalom, nitko ne ide u kino da bi učio. Ili...?

Povijest se ionako uvijek mijenja pa, kako se mijenjaju elite pojedinih društava, tako se i povijest transformira iz godine u godinu – ne treba tražiti dalje od komparacije onoga što je bila službena povijest ovih prostora prije 30 godina, a što je danas. No opet, teško da će netko prestati prigovarati dobrim starim primjerima koji se nisu promijenili čak i nakon nekoliko stoljeća otkada su zapisani svetim pismom povijesne istine – primjerice, to da je 'Braveheart' fulao jer likovi koji se nalaze zajedno u istim scenama nisu uopće živjeli u istim povijesnim razdobljima, to da nas 'Gladijator' uči da je Marko Aurelije ubijen iako je zapravo umro od vodenih kozica ili to da je u 'The Patriotu' glavni lik prikazan kao svetac, iako je u stvarnosti bio okrutni gonič robova, mrzitelj i ubojica indijanaca te gubitnik bitke koju je u filmu dobio...

Primjera je jako puno, a hrpi se sada pridružio i sa 12 nominacija za Oscara ovjenčani 'Kraljev govor', čije je slavlje svega dan nakon proglašenja Akademije pokvareno tekstom 'Churchill to nije rekao' slavnog Christophera Hitchensa u web magazinu Slate, a koji tvrdi da je dotični britanski povijesni spektakl zapravo hrpetina povijesnih falsifikata. O da, još jedan!

''Kraljev govor' je iznimno dobro napravljen film', započinje svoje teze Hitchens, brzo se bacivši na primjere laži koje ovaj komad 'latentne anglofilije' donosi u kinodvorane, prije svega na potpuno zanemarivanje toga da je Winston Churchill bio velika podrška Edwardu VIII, britanskom 'nacističkom kralju', velikom Hitlerovom simpatizeru koji je abdikacijom 1936. izazvao ustavnu krizu u zemlji.

'Kako je kriza postajala sve dublja tijekom 1936, Churchill se prestao baviti onim čime je trebao – na užas svojih kolega – kako bi se posvetio održanju pronacističkog plejboja na tronu', piše Hitchens, zaključujući da filmska odluka o promjeni ovih povijesnih 'sitnica' nije mogla biti klasične 'dramske prirode'. Drugim riječima, tražite li uzbudljivu podlogu za priču jednog filma, zasigurno nećete izbaciti ovakve stvari, no političke dogme uvijek su važnije od istine:

'Čini se da nikada neće doći vrijeme kad će Churchillov kult biti otvoren za iskrenu inspekciju', piše Hitchens zaključujući da je riječ tek o nastavku učvršćivanja i širenja fabriciranih mitova o 'prilično čudnoj maloj njemačkoj dinastiji' koja je, upravo zahvaljujući propagandi kojom se mitovi stvaraju, postala i ostala slavljenom britanskom kraljevskom obitelji. Čije bi 'avanture', istinite ili ne, uskoro mogle dobiti i Oscara.