U domovini, ali i šire, filmski festival u Motovunu poznat je ne samo kao 'brdo filmova', nego i kao brdo zabave, kao mjesto-događaj na koje se bez razmišljanja ide i bez proučavanja programa. Socijalizacijski element ovdje je jednako važan kao onaj filmski, zvukovi projekcija miješaju se sa žamorom s ulica i sa zidina - i ta sinestezija fascinantan je i jedinstven doživljaj koji svakako valja iskusiti. Ipak, ponekad je dimenzija komunalnog gledanja filmova toliko intenzivna da postaje pogubna po psihofizičko ustrojstvo filmofilke-namjernice, nasađene na plastično sjedalo tijekom kasnonoćne troipolsatne projekcije ruske uspješnice (nazovimo je 'Chapiteau Show', a redatelja Sergej Loban).

Premda se i u lokalnom multipleksu može dogoditi da vas susjedi iritiraju komentarima i meškoljenjem, blažena prednost kapitalističke proizvodnje iskustva gledanja filma upravo je u tome što vas izvrsno ozvučenje i udobna, prostrana sjedala najčešće drže na sigurnoj razdaljini od bližnjega svoga, u samom srcu oluje zabave. U Motovunu je takva izolacija nezamisliva, pogotovo kad je riječ o najzabavnijem od žanrova - komediji. Ako ste film došli gledati trijezni, koncentrirani i po zadatku, rafalno grohotanje polupijanog posjetitelja na sjedalu tik iza vašeg teško ćete prihvatiti s daškom dobrodušja, pogotovo kad vas u filmofilskom zanosu zalije s leđa ustajalom žujom iz limenke. U strože kontroliranim uvjetima ova naporna, dosadna, neduhovita i plitka papazjanija možda bi se pokazala kao raskošna epska burleska, (auto)ironičan komentar na društvo i na film, kao i na žanr raskošne epske burleske s (auto)ironijskim osvrtom na društvo i film (itd.) - no za ovaj maratonski recepcijski eksperiment strpljiva gledateljica morat će još tri i pol sata života ostaviti u osami motovunskog screening rooma.

No da komunalna iskustva ipak nisu nužno traumatična, dokazuje popratni motovunski program, poput doručka s legendarnim Veljkom Bulajićem, su-dobitnikom motovunske nagrade '50 godina', koji je kroz fascinantne i zabavne anegdote i uvide s prisutnima podijelio fragmente svoga golemog filmaškog iskustva, i filmsko-političke povijesti, koja se nekoć zvala jugoslavenska. Odličan dodatak filmskom programu svakako je i 'debatni klub' Jurice Pavičića u kojem okupljeni ravnopravno (da ne kažem, komunistički) raspravljaju o odgledanim filmovima; britka formalna i sadržajna filmska analiza u ležernoj i interaktivnoj 'klupskoj' atmosferi sjajan su poticaj na pomnije gledanje i iznimno koristan komplement programu - a poseban je cerebralni stimulans kad se među sudionicima nađu i doprinos diskusiji daju maestro Bulajić i teoretičar filma Pavle Levi.

Ipak, možda najveća gostujuća zvijezda ovogodišnjeg festivala britanski je redatelj Terence Davies (1945), dobitnik festivalske nagrade 'Maverick', čija je retrospektiva otpočela u nedjelju projekcijom njegove 'Trilogije' i dosad mu najpoznatijeg rada, filma 'U smiraj dana' (The Long Day Closes, 1992). Daviesovi hipnotički 'prustijanski mjuzikli' usidreni u nostalgiji i asocijativno komponiranim sjećanjima osigurali su mu mjesto u celuloidnom panteonu, a ovaj se pak impozantni stvaralački genij odlučio inkarnirati u dražesnog i vječno nasmiješenog djedicu koji opušteno sjedi u vrtu iza hotela i rado se upušta u razgovor sa svima. Ja, mozga isprana strahopoštovanjem pred autorom-a-ne-čovjekom, još uvijek skupljam hrabrost da mu priđem.