'Zagrobna' diskografija posebno je neukusna strana glazbenog biznisa. Još otkad su diskografi početkom 70-ih naboli zlatnu žilu s Morrisonom, Hendrixom (čiji posthumni output daleko nadmašuje onaj objavljen za života) i Janis Joplin (čiji je pak ključni album 'Pearl' objavljen nakon njezine smrti), nekrofilija raste li raste, gotovo do ranga zasebne grane diskografske industrije. I dok u dućane stiže već treće, prilično nepotrebno posthumno izdanje Michaela Jacksona ('Immortal'), tko normalan još vjeruje da je 2Pac zaista podlegao ozljedama one rujanske večeri 1996. kad se vidi koliko je toga 'objavio' poslije svoje smrti?

Iako Salaam Reimi, producent i prijatelj Amy Winehouse, kategorički tvrdi da je to njezino prvo i zadnje 'arheološko' izdanje i da u slučaju Amy Winehouse neće biti plesanja po grobu, ipak je teško povjerovati u to. Jer uvijek se nekako iznenada i najčešće u lukrativno predbožićno vrijeme, kao slučajno, 'iskopa' neka senzacionalna prašnjava snimka, kao da se radi o egipatskim piramidama, a ne o digitalnom dobu. Jedini razlog zbog kojega do daljnjega treba vjerovati Remiju upravo je ovaj album na osnovi kojeg se čini da pokojna Amy u četiri i pol godine od objavljivanja svog posljednjeg albuma 'Back To Black' pa sve do smrti nije bogzna što pametno ni kvalitetno uspjela snimiti. Jer da jest, zar bi bilo nužno na prvi njezin posthumni album uvrstiti rane verzije dobro znanih 'Tears Dry On Their Own' i 'Valerie', kao i nekoliko manje (konfuzna 'The Girl From Ipanema') ili više (dramatična 'Will You Still Love Me Tomorrow') uspješnih čitanja stoput prežvakanih standarda?

Postoji navodno još barem tucet nedovršenih Amynih pjesama za koje je ona izričito zabranila da ikada ugledaju danje svjetlo i 'čuvari trezora' se kunu da će tako i ostati. Nedavno je direktor Island Recordsa Ted Cockle izjavio da onaj tko čuje 'Procrastinate' (čija demo verzija pod imenom 'Procrastination', uzgred rečeno, na Youtubeu ima kojih milijun i sto tisuća pregleda) ima njegovo dopuštenje da ga posjeti u Islandovoj središnjici u Kensingtonu i momentalno otpusti (!?). Od pet dosad neobjavljenih snimaka tek su se dvije trebale naći na trećem Amynu albumu – iznimno obećavajuća, ali također pomalo nedorađena 'Like Smoke' (ubojiti refren joj ne bi odmogao...), s gostovanjem njujorškog repera Nasa, također Amyina frenda, i zanimljiv ispovjedni doo-wop 'Between The Cheats'. Preostale tri, 'Halftime', 'Best Friends, Right?' i 'Wake Up Alone', nastale su davno, za vrijeme sessiona za njezina prva dva albuma, a tako i zvuče.

Od pet uvrštenih obrada, osim gore spomenute dvije, imamo i jesenas objavljen svingerski duet s Tonyjem Bennettom 'Body & Soul', simpa reggae/dancehall verziju manje poznatog easy llistening standarda 'Our Day Will Come' i neosporni highlight albuma, 'A Song For You' Leona Russella. Gusta i teška sama po sebi, pjesma koju je proslavio također nesretni Donny Hathaway, u verziji Amy Winehouse zvuči gotovo podjednako ukleto i proganjajuće ('...when my life is over...').

Album je skrpan zbrda-zdola, za što je, naravno, najmanje kriva ona sama, no nije za zamjeriti ni Remiju ni Marku Ronsonu, koje je zapao zadatak kompiliranja očito škrte ostavštine pokojne Amy. Sasvim je sigurno da većina ovdje objavljene muzike to nikad ne bi bila da je Amy poživjela, barem ne na ovaj način, u ovakvim, radnim verzijama ili u formi albuma, nego eventualno kao neki bonusi ili B strane, ako uopće i to. Jer kolikogod u privatnom životu djelovala izgubljeno, u profesionalnom je itekako znala što radi i pazila na svaki svoj korak, pa joj se ovakav poluproizvod sigurno ne bi mogao dogoditi. Stoga, dragi umjetnici, ako ne želite da svijet vidi vaše popišane gaće, bolje nađite načina da ostanete živi što dulje možete...

OCJENA: 6,5 / 10

Izdavač: ISLAND / UNIVERSAL MUSIC