Njihovu glazbu zvali su date rape, zadnjim dnom mačističkog gitarističkog smeća, zabavom za skejtere čiji je IQ niži od onog Steve O-a i najboljim dokazom da je nova, Playstation generacija zauvijek napustila ideale svojih hipi roditelja. Oni pozitivniji nazivali su ih nu metal genijalcima, savršenim spojem teških rifova i hip hopa za eklektičnu X-Y-Z generaciju te lijepim soundtrackom za ispijanje piva u subotnju večer provedenu što dalje od volana, ali što bliže zvučniku.

Istina je vjerojatno negdje između, jer Limp Bizkit uvijek su bili 50 posto genijalci, a 50 posto čisto smeće, ovisno kako, gdje i kada nabodu, a nabadali su najčešće s hitovima, zbog čega su u svoje, makar i kratko vrijeme i postali najvećim bendom na svijetu. Bila su to istinski uzbudljiva vremena, ne samo za glazbeno novinarstvo, već i za pop-kulturu, možda posljednji val istinski šarenog, zabavnog i uzbudljivog medijskog cirkusa vezanog u glazbu, prije nego je internet ubio tiraže te zbunio i diskografe i medije odjednom izgubljene u procesu iskapanja novih trendova, njihovoj manipulaciji i prodaji. Vremena Anger Managementa, zapaljenog Woodstocka, Napstera, Eminema, Marilyna Mansona i teen popa, predvođenog boy bendovima s jedne te Britney i Christinom s druge strane.

Era je, kažu neki, završila onda kada se potvrdilo da je Fred Durst, svojedobno neprijatelj s druge strane barikade ovih pop-ratova, uspio poševiti ne jednu od njih, već – obje!

No prije stadionskih koncerata, umiranja publike na njima, tulumarenja na Playboyjevom imanju i seksa s teen pop ikonama, Limp Bizkit bili su mali metal bend iz Jacksonvillea (Florida). Frontmen Fred Durst, koju godinu nakon što je kao odeblji i omanji Vanilla Ice pokušavao ukrotiti mikrofon (zabilježeno videom koji je kasnije završio na netu, na radost svih hejtera – a ima ih poprilično!), osnovao je grupu s rođakom i prijateljem. Godina 1995. računa se kao start putovanja, no trebalo je proći još neko vrijeme, pokoji snimljeni demo i puno svirki da se dočepaju diskografskog ugovora, u vrijeme dok je taj ugovor još nešto značio. Presudni se događaj odvio u salonu za tetovaže, gdje je Durst zarađivao za kruh, između ostalog tetovirajući članove grupe Korn, kojima je uvalio demo. Kornovci su bili impresionirani, baš kao i članovi grupe Garbage, koje je tlačio istim snimkama i vrata su se počela otvarati, zajedno sa sve većim gažama, poput odlazaka na turneje s Deftones i House Of Pain, čiji će im se DJ Lethal kasnije pridružiti kao stalni član postave.

Prvi album 'Three Dollar Bill, Yall$' objavljuju 1997. za Interscope i ne uspijevaju zabilježiti značajniji komercijalni uspjeh. Situacija se popravila kad su se počeli prodavati kao nerazdvojni dio Korn paketa, a najveći hit te ere bila je obrada 'Faith' Georgea Michaela, glasna, energična i ljuta, baš kao i ostatak bjesnilom zaraženog opusa benda, koji je svoj prvi veliki nastup održao svirajući na divovskoj zahodskoj školjci pozornice Ozzfesta.

Globalni uspjeh uslijedio je 1999. s drugim albumom 'Significant Other', njihovim najboljim i najpoznatijim albumom, s hitovima kao što su 'Nookie' i 'Break Stuff'. Album je upao ravno na prvo mjesto Billboarda i prodao se u 16 milijuna primjeraka u cijelom svijetu, zahvaljujući ljepljivom spoju hip hopa i rocka u jednu nerazdvojnu cjelinu. Karte su se posložile savršeno i Bizkit postaju soundtrackom novomilenijalnog zeitgeista, a još uvijek se ne mogu riješiti optužbi da su upravo svojom glazbom uzrokovali crni val silovanja, tučnjava, demoliranja i paleži na Woodstocku '99, kao što neki tvrde da je Durst kriv za smrt mlade obožavateljice na festivalu Big Day Out u Australiji, jer je maltretirao osiguranje dok je pokušavalo uvesti reda u gužvu – nije se pokazalo posve istinitim, a krivnju velikim dijelom snosi organizacija, a ne bend.

'Chocolate Starfish and the Hot Dog Flavored Water' bio je njhov posljednji album u originalnoj postavi, ujedno i najuspješniji, obzirom da je srušio sve rekorde u brzini prodaje rock albuma, planuvši u više od milijun komada u prvom tjednu samo u SAD-u! Wes Borland napustio ih je 2001. pa su krenuli u potragu za novim gitaristom i pronašli Mikea Smitha (ex-Snot), s kojim su objavili 'Results May Vary' 2003.

Premotamo li nekoliko godina naprijed, odmah nakon drugog raspada 2006. (kada im se Borland prvo nakratko pridružio, ali ih opet napustio, ne bi li se tri godine kasnije ponovo i vratio) – Fred Durst, Wes Borland, Sam Rivers, John Otto i DJ Lethal ponovo su zajedno, a u veljači 2009. najavili su veliku povratničku svjetsku turneju, pa čak i novi album, na kojem navodno trenutno rade. Turneja 'Unicorns N' Rainbows' dovest će ih 20. lipnja u Varaždin, kamo je svirka prebačena zbog lijepih razloga – koncertne prenatrpanosti Zagreba u ljeto!

Pa da vidimo mogu li stare kosti bivših nu metal ikona koje su čak i fanovi voljeli mrziti preživjeti današnjicu, deset godina nakon početaka i naglog, ali kratkog boravka na vrhu glazbenog svijeta.