Već u prvih desetak minuta očekujete da ćete na odjavnoj špici vidjeti dvije ključne riječi i jednu kraticu – redakcija kulture HTV – ali iako dobrim dijelom svog 56-minutnog trajanja 'Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica' uglavnom daje naslutiti drugačije, neka zanimljiva rješenja s fotografijom i montažom ipak otkrivaju da ovo nije proizvod s pokretne TV trake.

Priča o glazbenom geniju i globalnom uspjehu šibenskog pijanista, koji je svojim crossoverom klasike i dancea bacio Aziju u trans, ali i prodao dušu kiču dimenzija licitarskog srca obješenog oko vrata kristalnog labuda, pati od produkcijske neuravnoteženosti, kao i problema 'ravnjaka', odluke da se snimi potpuno školski, kronološki, kao suha pravocrtna naracija temeljena na intervjuima.

Mrvica se odlično nosio sa svojim reminiscencijama pred kamerama, no odabir sugovornika itekako je limitiran, a zbog njihova malog broja, događa se to da pojedinci previše govore u komadu – ne uvijek najzanimljivije stvari. Što se opet balansira time da neki, poput Mela Busha, pričaju premalo, a neki, poput genijalnog Tončija Huljića, taman toliko koliko i što treba.

Priča o Maksimu Mrvici jest priča koju je trebalo ispričati, čuti i vidjeti, a iako 'Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica' možda i nije najbolji način na koji se to moglo učiniti, nije ni nužno loš – pokoja zanimljivija autorska intervencija i malo živosti ne bi škodili, ali pretpostavimo da je strog konzervativni pristup odraz teme kojom se bavi, ma koliko prsti jednog klasičara klizili po BPM-ima futurističke kulture.

S druge strane, ne znamo jesu li inuiti otkrili techno i zabavljaju li se možda uz fuzije iz kuhinje Busha i Huljića, ali nakon gledanja 'Northern Haze: Living The Dream' znamo da na Sjeveru ipak nije toliko hladno, a da se ne bi moglo slušati Sabbathe i Slayer

'Northern Haze: Living The Dream' bio bi remek-djelo u rukama nekoga u rangu Vicea – ovako, Derek Aqqiaruq podsjeća da je siromašni i samouki redatelj (te glazbenik i cirkuski izvođač po primarnom zanimanju), no materijal koji mu je dan u ruke dovoljno je atraktivan da može zasjeniti amaterizam.

Polusatni dokumentarac o Northern Haze, prvom inuitskom rock (metal) bendu koji je pjevao na materinjem jeziku, vodi nezavisnog glazbenog producenta Jasona Flowera u Igloolik, gdje razgovara s preživjelim članovima, ostarjelim vladarima zaleđenih gitara koji ovim filmom u neku ruku veselo nadoknađuju to što ih je prije nekoliko godina Sam Dunn previdio za 'Global Metal'.