Prije dvije godine Dalibor Matanić nas je, adaptirajući Karakaševu zbirku priča 'Kino Lika', odveo u jedan surovi svijet, opterećen patrijarhalnošću, škrtošću i nepovjerenjem i prema članovima vlastite obitelji. 'Kino Lika' žanrovski je pripadao drami, pa je efektni emotivni kraj Mataniću poslužio za otkrivanje znakova ljudskosti u turobnoj ličkoj svakodnevici.

Danilo Šerbedžija, autor nekoliko zapaženih kratkih filmova te redatelj vrlo gledanog televizijskog sitcoma 'Luda kuća', svoj je dugometražni prvijenac žanrovski uobličio u crnu komediju trudeći se ne ulaziti u 'sivu zonu' izvlačenja humanih osobina iz svojih likova i njihovih emocionalnih previranja, već pustiti da stvari do kraja ostanu crno-bijele. Rezultat je sasvim gledljiva komedija koja počiva na crnogorskoj anegdoti koju je Šerbedžija čuo u vrijeme služenja vojnoga roka potkraj osamdesetih. Lička obitelj Paripović na čelu s patrijarhalnim Manom (vrlo dobri Rade Šerbedžija), ostaje bez babe, a time i bez američke mirovine od koje žive. Zahvaljujući ideji retardiranog Maninog sina Todora (izvrsni ŽivkoAnočić), Paripovići odluče zamijeniti babu, no to je tek početak bizarnih događaja tijekom kojih glava obitelji Mane potpuno izgubi razum. Usput, pokojna baba jedini je ženski član obitelji, ostale žene su iz njihovih života nestale, pa su predmet pogubne patrijarhalnosti preostali muški Paripovići, što je fina ironična dosjetka u scenariju. Sasvim je jasno kako Paripovići u sjećanje prizivaju slavnu obitelj Topalović iz Šijanovih 'Maratonaca', a to je, bome, tek najmanja povezanost sa Šijanovom komedijom. Puno toga Danilo Šerbedžija izvlači iz očitoga obožavanja autorskoga dueta Šijan – Dušan Kovačević, premda se u trenucima nameću i reference na dva talijanska klasika 'Ružni, prljavi, zli' i 'Ja sam bog otac'.

Dodamo li tome i segment odnosa ličkih Srba i Hrvata, kao i vrlo dobar glumački postav iz kojeg izdvajamo i BogdanaDiklića, Krešimira Mikića te Miru Banjac, '72 dana' nam daju sasvim dovoljno aduta za bezbrižno gledanje i uspjeh kod publike. A da je još malo istesao scenarij i oslobodio se nekih još prisutnih 'tinejdžerskih bubica', Šerbedžijin film mogli bismo uzvisiti do najznačajnijih postignuća hrvatske filmske komedije od devedesetih naovamo, zajedno s Brešanovim 'Kako je počeo rat na mom otoku' i Hribarovim 'Što je muškarac bez brkova'. No, i ovako imamo razloga za zadovoljstvo.