Države su nestajale, svjetska ekonomija rasla je i padala, ozonski omotač je oštećen, ratovi su se dobivali i gubili, Englezi, ma koliko se trudili, nisu uspjeli ponoviti 1966. godinu, a Depeche Mode je za to vrijeme prošao heroinsku, alkoholičarsku i fazu živčanih slomova.

Vodili su sa sobom na turneje osobne psihijatre i dilere, preživjeli su unutarnje podjele, sukobe i zapravo su već odavno trebali biti savladani nesputanim životnim hedonizom, ali na svu sreću, još uvijek su tu.

Trideset godina nakon što su se popeli pozornicu kluba Cros u Rayleighu, Depeche Mode još uvijek plijeni pažnju. Štoviše, ovaj treći zagrebački nastup bio je i najposjećeniji. Iako, bila bi i dva prethodna da je Zagreb tada imao Arenu.

U nešto manje od dva sata basildonski trojac predstavio je materijal s posljednjeg albuma Sounds of the Universe, ali nisu zaboravili ni svoju muziku za mase. Bila je to, da parafraziramo podnaslov njihova pretposljednjeg albuma, 'bol i patnja u različitim dimenzijama'. Mazohistički užitak kakav se rijetko pruža.

Unatoč činjenici da su u Zagreb stigli tek potkraj turneje 'Tour the Universe', a ne na početku, kako je planirano, te da su iza njih dva prekida iste zbog gastroentritisa i izvrnutog gležnja frontmena Davea Gahana, Depeche Mode se svojski trude ne pokazati što su zapravo prošli.

Od uvodnih taktova In Chains pa do frenetične Personal Jesus, mračni otočki trio potpomognut ponajboljim bubnjarom današnjice Christianom Eignerom i klavijaturistom Peterom Gordenom još jednom je podsjetio zašto se, sasvim zasluženo, nalazi na pijedestalu globalne glazbene scene.

Sasvim očekivano, najbolju reakciju izazvali su I Feel You, plesna svemirska dizalica Enjoy the Silence i zaključna pjesma prvog dijela koncerta Never Let Me Down Again koja je na moment podsjetila na sletove iz nekih davnih vremena, jer dvadest tisuća ljudi mahnito je mahalo rukama lijevo-desno.

Ugodno iznenađenje predstavljale su Insight, Home i Dressed in black, koje publika, izuzev druge, nije imala prilike čuti na prethodnim turnejama. Sve tri otpjevao  je Martin Gore, uz pomoć klavijaturista.

Na ogromnom videobeamu za to su se vrijeme izmjenjivale projekcije koncerta i efektni videoradovi, preciznije rečeno kratki filmovi nizozemskog redatelja i fotografa Antona Corbijna koji s Depeche Modeom surađuje dugi niz godina.

Prešavši dug put od banda s instant pop hitovima do ozbiljne electrorock institucije s internacionalnim kultom sljedbenika, Depeche Mode danas, u najzrelijim godinama, unatoč svemu, još uvijek prkosi zakonima gravitacije, kako je to svojedobno rekao njihov dugogodišnji prijatelj, vlasnik izdavačke kuće Mute Records Daniel Miller. Svi koji su bili u zagrebačkoj Areni mogli su se još jednom u to uvjeriti. Nadamo se samo da neće tako skoro pasti.