Uglavnom, htio sam spojiti kao neki trio fantasticus da radi na scenariju; ne mislim tu na sebe. Pokušavao sam doći do Mirka Kovača, ali nikako mi to nije pošlo za rukom, ili je doma pa nije doma, ili mi isključe telefon a njemu uključe, ili meni uključe a njemu isključe, nije važno, ja sam se ugurao tu umjesto njega, bio sam u odličnim odnosima s producentom, s Đikićem sam bio dogovorio da se pričeka da Perišić napiše drugu verziju scenarija i da onda on napiše treću verziju, pa ja četvrtu i onda da se na snimanju zapravo improvizira… Ha-ha… Samo da se vratim malo unatrag. Već sam primijetio više puta da ljudi uglavnom imaju stav o svemu živom milom mogućem.

I nakon sto sam objavio osam drama (uglavnom nezapaženo) i roman 'Život je gluh' (još nezapaženije, izašla je, međutim, jedna kritika, ha-ha). Sjećam se da je Jagna Pogačnik napisala da je to neka autobiografska vrsta toka nesvijesti glavnog junaka s ljubavnim problemima. Još je napisala da se radi o patnjama ostarjelog Werthera, ha-ha, a još sam ustvari bio mlad i ništa me nije boljelo, ni bulja ni dupe ni križa ni triša, no zakaj starci ne bi mogli imati ljubavne problem, to sam se tada pitao, zakaj bi taj svijet morao biti rezerviran samo za mlade idiote na Ribaru i GMO džointu, pitao sam se nakon te kritike više puta, ali tišina je bila glasnija…

Uglavnom, još sam bio objavio i monodramu 'Stanje Nacije'. Tu sam kao kolateralna žrtva rata na relaciji Komora – Alida Bremer – Nenad Popović uletio na neki sajam u Njemačkoj, tamo izgubio sedam dana bezveze, bio na nekom pressu u ministarstvu kulture na kojem ništa nisam razumio, uglavnom, ovaj scenarij bio je, ako još tu uračunamo scenarij za 'Pušću Bistru' i neke neobjavljene ali završene radove - moj 13. autorski rad. Znao sam da ga pišem pod sretnim okolnostima broja 13. (Rođen 13. rujna.) I nisam se (u početku) obazirao na kritike, svi nekaj misle o svemu, rekao sam već to na početku, ali prosto je nevjerojatan broj ljudi koji misle da i o scenariju za film sve znaju, to sam htio poentirati. U jednom sam ga trenutku završio i još prije objave rezultata natječaja dao ga nekim ljudima da ga pročitaju. Nije ti dobar početak, imaš previše likova, nije ti dobra sredina i nije ti dobar kraj, uglavnom, ništa ne valja ili nije valjalo, tu sam se već pomalo gubio sigurnost i u trenutku objave prolaza na natječaju fakat nisam znao jesam li sretan ili ne...

Završavao sam to 'Stanje Nacije'; to je monodrama o tipu s jedno sedam podignutih kredita u različitim bankama, dakle, o tipu na putu prema dolje. Pitala me neka novinarka jesam li to radio prema autobiografskim elementima, rekao sam da jesam, ali i da sam neke stvari izmislio. Ovo drugo je prešutjela i konačno sam bio u svim novinama, tjednima. Uglavnom je pisalo da sam javno priznao da sam bankrotirao, izlazilo je u serijama, mjesecima, u tom kontekstu; imao sam istovremeno ugovor na skoro tri milijuna kuna s HAVC-om i s druge strane miljon i po članaka o bankrotu. Fakat nisam znao kaj da mislim o sebi, kamoli o scenariju. Trebalo ga je, dakle, mijenjati. Napisati par verzija. To se tak radi. Mijenjati, dakle. Ali, kaj? Slušaj sve ili ne slušaj nikoga? Nevezano s tim, već otprije, znao sam da želim raditi s Perišićem (to mi je predložio Damir Karakaš na tom sajmu u Leipzigu) i Đikićem (to sam si sam predložio).