Navike je najteže promijeniti, ali kako samo mijena stalna jest, prisiljeni smo na najteže gotovo svakodnevno. Ne samo u dnevnim rutinama, u odnosu prema sebi i okolini, već i kada su ljubavne veze s najdražim bendovima u pitanju. Mijenjaju se oni, mijenjamo se mi, a kako strijela vremena nikada ne ide u rikverc, logično je da je svaka promjena usklađena s ritmom lavine unutar staklenih okova pješčanog sata.

Ali iskreno, bi li itko od nas želio slušati 34-godišnjeg Briana Fallona koji naoružan zaraznim punk poskočicama pokušava fingirati energiju mladosti ostavljenu u davno prošlim počecima jednog sjajnog benda?

Čak je sedam godina prohujalo od prvijenca koji je momke iz Jerseyja pretvorio u globalni punk rock fenomen. 'Get Hurt' peti je studijski album Gaslight Anthema, a iako je frontmen Fallon mjesecima uoči izlaska plašio fanove 'naglim zaokretom', 'novim početkom' i pričama o 'posve drugačijem, prijelomno novom zvuku', koji više duguje Pearl Jamu nego prvim singlovima The Clash, istina je zapravo da... pa, širenje palete svakako je očito, ali daleko je od radikalnog i neprepoznatljivo novog.

'Get Hurt' ne zvuči toliko kao nagli rez, koliko kao prirodna i 'mračnija' progresija, svojevrsni nastavak 'Handwritten' iz 2012. koji je već dobrano pojačao baladni i mid-tempo materijal u odnosu na eksplozivno rasplesane prethodnike, gazeći dublje u poznate melankolične terene heartland rocka, s rijetkim punkish izletima rezerviranima za okorjele nostalgičare.

Na kraju krajeva, kada je bend 2008. objavio najvažniji album svoje karijere, revolucionarnu rockabilly-pop-punk poeziju 'The '59 Sound', Fallon je još bio u sretnom braku. On se nakon 10 godina raspao upravo ususret 'Get Hurt', što objašnjava mnogo. Zapravo, čudno je da na novom albumu nema još više balada koje se poput giljotine klate nad žilama slušatelja, a one 'najsporije' rezervirane su uglavnom za bonus materijal na posebnim izdanjima LP-ja.

No sve to ne znači da je duh izgubljen niti je Gaslight uistinu postao neki drugi bend, alt.country rock ili (ne daj bože) Coldplay sa sindikalnim kapama i kariranim košuljama. Doduše, riff koji otvara album, onaj na uvodnoj 'Stay Vicious', uistinu zvuči kao da je ispao iz prtljažnika grungea, previše 'metal' da bi bio stvaran; ali taj 'zbunjujući' intro brzo nas uvede u nikad rascvjetaniji buket zvukova, žanrova i ideja. '1,000 Years', koja udara odmah nakon, jedna je od 'najcatchy' pjesama koju je bend ikada potpisao, a iako bi je, ako već moramo, mogli usporediti s Kings Of Leon u fazi kada su se mladi mormoni okrenuli prepunim stadionima, to činimo samo u svrhu apsolutnog komplimenta.

Ostatak je očekivan – Springsteen s još manje punka, uz još pokoje serviranje materijala za zborno pjevanje ('Ain't That a Shame'), emocionalnu naslovnu bombicu ili briljantni prvi singl, moćnu navlakušu za stare fanove 'Rollin' And Thumblin', koja razara kao da je ispala iz 2008, kada je bend još 'rolao i tamblao'.

No čak i ako je Gaslight Anthem danas više AOR nego ikada, vjerujem da će u zagrebačkoj Tvornici biti sasvim dovoljno prilike da nastavite stiskati šake, skidati majice i paliti bengalke na svaki ubojiti refren. OK, ovo potonje možda ne bismo preporučili u zatvorenom prostoru, ali lijepo je znati da vatra upaljena prije sedam godina i dalje gori; makar pucketala manje od vinila 'zvuka '59', trebat će konvoj vatrogasaca da bi je ubio.

Ocjena: 8 / 10

Izdavač: Island