Autor 'Timona', 'Žive istine', brojnih dokumentarnih i igranih emisija, a u kasnijoj fazi poznat po filmu 'Što je Iva snimila 21. listopada 2003.', na ovogodišnjem Festivalu igranog filma u Puli predstavio se filmom 'Kotlovina', koji je ukratko opisao kao ručak koji se dugo kuhao, da bi se na kraju dobila priča o svemu onom tipičnom što opisuje prosječnu hrvatsku obitelj koja se okuplja u povodu dolaska člana iz dijaspore.

Ručak je motiviran povratkom jedne sestre iz dijaspore. Zašto baš taj motiv?

Svaka druga obitelj je takva da se okupe za stolom, da imaju nekoga u dijaspori jer pola našeg naroda živi u inozemstvu i svi ti ljudi imaju mišljenje kakva je trebala biti Hrvatska, a što se dogodilo, kako izgleda danas. Dođu svojima u goste jedanput godišnje i prave se važni.

Svojedobno sam živio godinu i pol u Kanadi i upoznao sam taj mentalitet Hrvata kad ih nabijete na malo mjesto. Onda on ide doma nakon puno godina, a ima pojedinaca koji dignu kredit da bi se mogli pošteno vratiti i biti face.

Zanimalo me i vidjeti što je dovelo te ljude da postanu emigranti, politički ili ekonomski. To je osnovni motiv, a onda sam mislio o tome reći nešto što nije patetično i srcedrapateljno, pa sam se odlučio za pristup koji uključuje i humor i suze, i sve.

Proveli ste neko vrijeme u Kanadi, a ovdje je priča žene koja dolazi iz australske dijaspore. Postoji li razlika, pritom ne mislim na razliku političke i ekonomske emigracije?

Evo, sad ste vi krenuli u ovu tipičnu hrvatsku priču. U čemu je razlika između kanadskih, australskih i južnoameričkih Hrvata? Sigurno je svaka sredina, španjolska, angloamerikanska ili anglosaska razvila svoju vrstu kotlovine. Imam dojam da su ovi kanadski Hrvati nekako stvarniji.

Kako to mislite - stvarniji?

Nekako su manje patetični, a ovi na jugu u Australiji se raznježuju nad svojom Hrvatskom. Iako sam prisustvovao gdje ljudi žive u Kanadi, ništa im ne fali, imaju svoje vile i bazene pa čuju onu Arsenovu pjesmu 'Kad lutali smo svijetom ko raspršeno sjeme' pa se svi raznježe i rasplaču i vele: 'Evo, napisao je pjesmu o nama.'

Vrag zna o čemu je Arsen zapravo mislio.

Postoje razlike, ali su posljedica suživota s drugačijim narodom.

U zadnjih 20 godina bili su zaista različiti ti ručkovi. Jedno vrijeme su se svi busali u prsa i vikali 'zovi, samo zovi, svi će sokolovi', a onda je došlo jedno vrijeme u kojem se govorilo o drugim stvarima i sad u najzadnje tko je doputovao, tko će provesti dan u Remetincu i tako dalje.

To sve čini naš život i mi smo takav emotivan narod. Postoji vic da Hrvati slabo pamte, od prvog do drugog dnevnika već sve zaborave. Pa smo tako u slabom pamćenju potrošili nekoliko stotina godina, s Mađarima, s Turcima, Austrijancima, svima mogućima, s ovim narodom koji veli 'ni'š, daj meni, ja bum pojel, a dok pojedem vi se dogovorite'.

Nešto je neozbiljno i istodobno tragično u tom mentalitetu koji raste kao kruh pa se prelije preko ruba. Nadam se da ću sljedeći film raditi baš o tome. Komično je reći da je štrudl ili savijača motiv i poriv da se počne smišljati film u kojem bi se recimo Buzančić i još netko razgovarao o tome kako se mota savijača. Al' to je moguće, je l' tako?

A tema Europske unije, ona je sad aktualna na ručkovima. Koji je vaš stav?

To ćemo sve reći na referendumu. Ja sam jednako neodlučan kao i svi Hrvati. Svi znamo da je dobro ući i znamo koje nas opasnosti očekuju. U biti, ne znam da li svi znamo, dio nas je svjestan toga da ulazak u asocijaciju s drugim narodima može biti opasan i da nedovoljno mislimo o tome koliko nam se to isplati. Švicarci su zaključili da neće ući, i još neki narodi koji su bez emocija i bez usklika 'mi smo Europljani' zaključili da im se ne isplati. Možda na takav način treba razmišljati.