Da vam je netko ispriča 'na suho', danska serija 'Nasljednici' možda bi vam se učinila kao sapunica. Poznata umjetnica Veronika Grønnegaard živi na svojem velebnom posjedu još od razuzdanih šezdesetih, a onda jednoga dana iznenada umire te se njezina, dijelom zabludjela, dijelom otuđena, a dijelom razmažena odrasla djeca vraćaju u zdanje, nadajući se udjelu u majčinu bogatstvu. Ondje ih, međutim, dočekuje jedno veliko iznenađenje, ali i pregršt drugih obiteljskih kostura iz ormara s kojima se silom prilika moraju suočiti.

Premisa, dakle, miriše na tisuće drugih telenovelastih i sličnih šprancerskih serija kakve se svake godine naveliko snimaju od Aljaske do Rta Dobre Nade, no ono što seriju 'Nasljednici' čini drugačijom, posebnom i na svim mogućim razinama zanimljivom jest ono što se u televizijskim krugovima naziva skandinavštinom, skandinavskim noirom, a zapravo bi najpoštenije bilo reći DANSKIM televizijskim majstorstvom.

Iako je od većine ostalih sadržaja iz rubrike 'skandinavski noir' razlikuje to što se ne bavi policijskom istragom mračnih umorstava, serija 'Arvingerne' sa svojim kriminalističkim sunarodnjacima iz televizijskog svijeta dijeli onu prekrasnu notu kojom jedna priča duboko zadire u najmračnije tajne svih priča koje je okružuju. Dok skandinavski krimići kroz priču o istrazi ubojstva rastaču čitave zajednice i njihove neuralgične točke, usput se baveći psiho-profilima svojih junaka, odnosno policajaca, tako ova skandinavska obiteljska drama kroz priču o borbi za obiteljsko nasljedstvo zaranja mnogo dublje, bolno čeprkajući po tajnama i disfunkcijama modernih obitelji i izrazito prokrvljeno dočaravajući sve njezine članove. Pritom se ne boji ni onih najmračnijih aspekata, pa je i dalje možemo mirne duše nazivati noirom.

Besprijekorna gluma, izrazito uvjerljivo napisani likovi s kojima u jednom trenutku suosjećamo, a u drugom se zgražavamo nad njima - jer nisu li ljudi i u životu, uostalom, točo takvi? - niske strasti i velike ambicije, blaga lamentacija o tome u kakvom su odnosu umjetnikova ostavština i ono što čovjek sasvim intimno, obiteljski i u obliku ljudskih bića ostavlja na svijetu, intrigantna priča u kojoj su svi krajevi iz velike zamršenosti na kraju pametno raspleteni - sve je to bila odlika prve sezone ove serije, a onda su Danci snimili i HRT otkupio drugu sezonu ove serije, koja se upravo emitira na Drugom programu od ponedjeljka do srijede navečer, i u kojoj su ludi zapleti tek dosegli jednu novu razinu.

Silno mi je drago što je HRT ne samo još jednom prepoznao kvalitetu koja stiže s danske televizije, nego i zato što nije potcijenio gledateljstvo, trpajući seriju u neki neprimjetan termin, kao što je to svojedobno činio i s 'Ubojstvom' i s 'Borgenom', premijerno ih emitirajući na tada još uvijek pokusnom Trećem programu. 'Nasljednici' su, naime, iznimno kvalitetna serija i definitivno pogoduje ukusu tzv. zahtjevnijeg gledateljstva, ali je bez problema mogu pratiti i oni koji nisu toliko zahtjevni jer funkcionira na više razina - od one površne na kojoj se 'svašta događa' do onih dubljih, za koje je potrebna malo živahnija mentalna aktivnost. Naši su gledatelji odavno bili dokazali da itekako mogu konzumirati i voljeti takve serije, samo što je HRT donedavno bio nepovjerljiv prema njihovim sposobnostima. Činjenica da je, eto, sada otkupio i prikazuje 'Nasljednike' možda govori u prilog tome da je netko na Prisavlju odlučio prestati publiku tretirati kao hrpu debila.

To je sjajno, to je prvi korak. Kada bismo nakon njega u danskome primjeru pronašli i nešto što bismo mogli primijeniti i na proizvodnju domaćeg programa - jer 'Nasljednici' potječu s danske javne televizije - bila bih još sretnija. Jest da za danskim televizijskim boomom stoji pokoje destljeće iznimno jake filmske industrije, umjetnosti i obrazovnog sustava i jest da za danskim serijama stoji i jedan drugačiji model javne televizije negoli što postoji u nas, ali... korak po korak. Emitiranje ove serije definitivno nas je pogurnulo u pravome smjeru.