Uglavnom, Goran Navojec se taman bio vratio s jedno osam gostovanja predstave meni nepoznatog naslova gospodina Fabra (Jan Fabre, multimedijalni umjetnik, Belgija, Čadež ga nije volio…) i bio nekako nezadovoljan, bio je baš naručio bubrežnjake, a ja brizle plus pivo, luk, original ajvar, pogače plus neki namaz za dobrodošlicu kao plus odmah četiri dunjevače. Kaže: 'Putujem svijetom već godinu dana, treb'o bi još godinu, ali mislim da to neću izdržat, pun mi je kufer ta dva kufera. I mene u njima i s njima i tih kufera na čekingu i na recepciji, u liftu i svuda bilo kuda bilo, ne mrem se okrenut bez njih (mislim si, pa mo'go je uzet jedan) bio sam u NewYorku dva tjedna, idemo sad u Australiju, pa Pariz, Tokio, nemam pojma kuda sve ne.'

Uglavnom, pokušavam shvatit o čemu se radi, ali ne uspijevam otkriti razlog tom njegovom nezadovoljstvu. Pitam, pa dobro, stari, kaj ti fali familija, kaj je moguće da nekom fali familija, veli on, ma nee, ma daa, ustvari, sve mi fali i istovremeno mi ništa ne fali, ovaj dosadni Zagreb mi i fali i ne fali i taj Bjelovar i kaj ja znam, more ono Jadransko mi i fali i ne fali. Ali, 'naš kaj, fali mi neka dobra uloga, to fakat znam da mi fali, tu leži problem, shvaćaš, da razmišljam non-stop o tome, da me to okupira, da se spremam za ulogu, znaš kak to Ameri rade, idu na visinske pripreme, znaš ono, pa dijete, udebljavanja, kuiš, da igram neku ulogu zbog koje bi se morao udebljat naprimjer, znaš ono… da nije tip ni junak ni antijunak ni bog ni vrag ni dobar ni loš ni glup ni pametan, da je istovremeno i dosadan i zanimljiv, shvaćaš, da pije, povraća, sere i pljuje, istovremeno, pitam, ma nee istovremeno, da čita, racionalizira, planira, da onda sve sjebe i rasturi, pa opet gradi, da pije moli i psuje, da je tužan, da je veseo.

Pitam, a je l' bi htio pjevat recimo, veli, ma neee, pjevam sad tu u ovoj predstavi s Fabreom, mislim, to sam nekako htio, ali sad mislim da to ne želim, ne bum ja bio ni Bob Dylan ni Jim Morrison nikad, Fabre je super, ali ja nisam presretan s tom ulogom, pa je l' moguće da je uloga problem, veli on, mislim da jest, pa dobro, je l' ste plaćeni, pitam, veli on, ma ne znam šta da ti kažem, plaćeni smo i sve je plaćeno, radimo dva tjedna mjesečno, igramo 10 predstava u bloku, hotel A kategorija, pansion, jedna tranzicijska karta mjesečno tipa Johanesburg-Zagreb-Moskva i jedna obična povratna tipa da se vidi familija Peking-Zagreb-Peking, al' to samo ako hoćemo, inače možemo ostati u Pekingu mjesec dana naprimjer u tom hotelu A kategorije, mislim, veli on, super su ti hoteli, fakat jesu, ali hotel je hotel. I sad još kao neka plaća 2000 eura mjesečno, kaj da ja radim s tih dva soma, kaaaaaj, samo malo, pardon, mogu dobit još deset ćevapa, molim vas, i ti, kaj ćeš ti, Filip, oćeš uzet još jednu pljeskavicu, onda lijepo dijelimo, ti meni pol pljeske, ja tebi pet ćevapa i naručimo još malo pečene paprike i dvije sirove ljute i malo sira, jedan mladi uzmemo i jedan malo stariji sirek i još onda poslije vidimo šta ćemo, može? Ima tu baklava, znaš. Može, velim. Telefon. Pa još jednom. Pa treći puta. Djikić. Call him, Ivica. Tri puta zaredom. Moram se javit. Halo, slušaj Filip, imam jednu ideju...