Nakon što je 1999. godine Portugalom odjeknula tužna vijest da je preminula kraljica Fada Amalia Rodrigues, tada još potpuno nepoznata Marisa dos Reis Nunes pozvana je da putem nacionalnog radija zapjeva pjesmu u čast pokojne kraljice fada. Tog je momenta rođena nasljednica Amalije Rodrigues, nakon čega je već 2002. godine uslijedio i njezin prvi album ‘Fado em Mim’ koji je u kratkom vremenu prodan u preko 100.000 primjeraka. Od tada do danas Mariza je objavila četiri studijska albuma, dva DVD-a i postala globalno slavna, pjevajući fado diljem svijeta. U Zagrebu je nastupila prije četiri godine kada je oduševila publiku u KD V. Lisinski.

Fado je, između ostalog, velikim djelom i zahvaljujući vašoj jedinstvenoj interpretaciji, postao zaštitni znak Portugala i globalno tražena glazba. Što je to u fadu i toj strasti tuge što toliko privlači slušatelje diljem svijeta?

Velika vam hvala na komplimentu. Ja ne mislim da je fado sazdan samo od tuge. Mislim da je fado glazba koja govori o životnim osjećajima poput tuge, sreće, ljubavi, strasti… To su osjećaji jedinstveni svim ljudima, a mi nismo ništa drukčiji. Stoga, kada ljudi osjećaju fado, znači da se osjećaju živima.

Na vašem posljednjem albumu ‘Terra’ ostali se i dalje vjerni fadu iako ste album završili pjesmom 'Smile' na engleskom jeziku, u fantastičnoj jazz interpretaciji. Je li to možda naznaka da ćete se na vašem sljedećem albumu odmaknuti od fada i oprobati u jazz vodama?

Morate pričekati i vidjeti. No, moj sljedeći album je već gotov i vrlo sam sretna zbog svih pjesama koje sam otpjevala. Svoja sam sjećanja odlučila podijeliti sa slušateljima.

Osim jedinstvenog i prekrasnog glasa, krasi vas i vaš istančani ukus za odijevanje i način odijevanja. Koliko je, po vašem mišljenju, stajling danas važan glazbenika na globalnoj glazbenoj sceni?

Svatko ima svoje osobno viđenje scenskog nastupa. Neki umjetnici pjevaju odjeveni samo u jeans, a neki nose jakne. Ja volim haljine, možda i zato što sam djevojka. Želim se na taj način pokloniti svojim prijateljima, ali ako je to zaštitni znak za uspjeh na glazbenoj sceni, onda stvarno ne znam…

Godine 2008. dobile ste od Paris Academie des Sciences, Letters et Arts prestižno priznanje Medaille de Vermail. Koliko važnim smatrate odavanje priznanja kulturama drugih država i naroda, u svjetlu nedavne izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je izjavila da je ideja multikulturalizma propala?

Vrlo mi je važno što sam dobila to priznanje. Osjećam se blagoslovljeno zbog toga što sam doživjela toliko magičnih momenata u mom životu ispunjenom glazbom. Rođena sam u Africi, preselila se u Portugal vrlo mlada, i to u vrlo konzervativno susjedstvo u kojem je živjela radnička klasa. Sada imam tu šansu podijeliti svoju glazbu i svoju kulturu s toliko različitih ljudi u njihovim državama koji me dočekuju raširenih ruku i s velikim osmjehom. Što bih više mogla očekivati!

Već ste nastupali u Zagrebu. Po čemu ga pamtite i što to u gradovima u kojima nastupate na vas ostavlja najsnažniji dojam?

Moje najljepše sjećanje odnosi se na publiku punu poštovanja, veoma toplu i vrlo otvorenu za druge kulture. Vrlo sam sretna što sam se vratila i htjela bih se ovim putem zahvaliti što ste me pozvali natrag. Nadam se da ću vas sve vidjeti ponovno. Velika hvala!