'Dok smo razvijali scenarij za moj prvi film 'Snijeg', puno smo razgovarali o nečemu što smo tada nazvali 'bosanski san'. To je bilo u godinama neposredno nakon rata, u razdoblju kada smo vjerovali u svijetlu budućnost, u rekonstrukciju sustava. 'Snijeg' donekle govori i o tome. Razvijajući ideju za svoj drugi film pitala sam se što se dogodilo s tim snom u koji smo vjerovali. Razočarala sam se kada sam shvatila da smo tijekom godina takozvane tranzicije prestali sanjati i da smo snove zamijenili za sjećanja', priča Aida Begić o počecima rada na filmu 'Djeca' te dodaje:

'Željela sam se baviti tim fenomenom, tim osjećajem da smo postali taoci očajne politike i odsustva strukture koji su vremenom porodili odsutnost smisla. Najzanemareniji dio populacije postali su upravo oni koji bi trebali biti u fokusu, a to su mladi ljudi, to su generacije na kojima ova zemlja ostaje. Svoj fokus i istraživanje usmjerila sam na mlade ljude čija je prva spoznaja o svijetu bio rat, dakle, one koji su bili veoma mali ili su rođeni tijkom opsade Sarajeva. Na kraju se priča svela na obiteljsku dramu ratne siročadi Rahime i Nedima, koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u sredini koja im ubija snove.'

Koliko je to posla, od najranijeg početka do kraja rada na projektu?

Trebalo nam je četiri godine. Od početka rada na scenariju radili smo i na sklapanju produkcijske konstrukcije. Kao što znate, u Bosni i Hercegovini situacija je u kulturi očajna i mi smo primorani svoje projekte raditi kao koprodukciju više zemalja. 'Djeca' su film koji je BiH-njemačko-francusko-turska koprodukcija. Trebalo je vremena da se sve strane usaglase, da apliciramo na razne fondove, dobijemo odgovore, sredstva i krenemo u snimanje. Tako da su naši najveći problemi bili oni vezani za produkciju filma i pronalaženje sredstava.

Koliko bi Vam bilo teško snimiti ovaj film da nije bilo uspjeha 'Snijega'?

Vjerojatno bi mi bilo teže, ali bih uspjela. Jer kao što uspjeh 'Snijega' nije bio plod nekakve sreće, već teškog rada, tako je uloženi trud i u ovaj projekt morao prije ili kasnije uroditi plodom.

'Djeca' su premijeru imala u Cannesu - koliko je teško nekome s ovoga prostora ući u program Cannesa?

U principu je jako teško ući u bilo koji program Cannesa, bez obzira iz koje zemlje dolazite. Mnogo veće države i značajnije kinematografije od bosanskohercegovačke nisu prošle godine imale svog predstavnika u Cannesu. Selekcija je rigorozna, konkurencija ogromna, a mali broj filmova koji se u konačnici prikažu. Potpuno je nestvarno da mala zemlja poput Bosne koja ulaže mala, a često i nikakva sredstva u kulturu ima takav uspjeh svojih filmova na velikim svjetskim festivalima. Značaj uspjeha BiH kinematografije izgleda jedino nije jasan onima koji odlučuju o količini sredstava koja će se uložiti u film.

Osim toga, 'Djeca' su još jedan film o ratu i poraću - točnije, o posljedicama rata i mračnoj socijalnoj slici tzv. tranzicije. Mislite li da će jednog dana BiH snimati filmove koji neće imati nikakve veze s takvom temom i vidite li sebe u takvim naslovima ili su kombinacija povijesti i društvene angažiranosti u prezentu ono što Vas je i privuklo režiji?

Dok god je rat i dok god su posljedice rata prisutne u našem svakodnevnom životu, bit će prisutne i u umjetnosti. 'Djeca' su, zapravo, tinejdžerski film. Ton ovoga filma i njegova ozbiljnost nisu stvar moje osobne depresije, nego činjenice da tinejdžeri u gradu u kojem ja živim nemaju iste probleme kao mladi iz serije 'Beverly Hills'. Njihovi životi i njihovi problemi slični su onima koje imaju Rahima i Nedim. Njihovi životi su ozbiljni i protkani teškom borbom, nasiljem i beznađem. Vrlo rado bih snimila neku komediju da je stvarnost u kojoj živimo smiješna, ali nije.

Je li dominacija ratnih i poratnih tema u kinematografiji zemalja bivše Jugoslavije 21. stoljeća logičan odraz stanja stvari, neraščišćenih odnosa, trauma, tragova i ožiljaka ili svojevrsno dodvoravanje stranoj percepciji, koja i dalje garantira najviše strane festivalske pažnje?

Na alost, živimo u festivalskoj, vašarskoj kulturi. Posebno mi na Balkanu. Za 'arthouse' filmove festivali su često jedina prilika da ih ljudi vide. S druge strane, ne postoji recept za sviđanje festivalskim selektorima i žirijima. Da postoji, svi režiseri bi barem jednom dobili Zlatnu palmu, ali je ne dobiju. Moje uvjerenje je da se ovaj težak posao može dobro raditi jedino iz istinske potrebe da se određene važne priče ispričaju, da se dotakne istina i da se ona iskomunicira s drugim ljudima. Ne bih mogla nekoliko godina provesti radeći na projektu čiji je cilj da ugodi nekom festivalskom žiriju. Moje važne priče su vezane za stvarnost u kojoj živim. A ona je takva kakva je.

Dva dugometražna filma, oba kandidati za Oscara - koliko su vam takve nominacije važne poslovno, ali i privatno, kao autoru?

Sve relevantne nominacije, selekcije, nagrade pomažu da ono što napravimo bude primijećeno, da u silini filmova koji se proizvedu svake godine, naš rad ostavi traga. Zato su važne.

'Djeca' se u kinu Europa prikazuju u sklopu programa Žene u fokusu - kakvo je Vaše mišljenje o drugim autoricama s kojima Vaš film dijeli program, prije svega 'Klipu' Maje Miloš?

Nažalost nisam gledala nijedan od filmova mojih kolegica. To je prokletstvo posjećivanja festivala na kojima igra vaš film - nemate vremena gledati tuđe filmove.

Kako je danas biti žena u svijetu filmske režije - je li redateljicama teže nego redateljima?

Mi smo manjina, a svim manjinama je teže. Mislim da je samo osam posto redateljica u odnosu na redatelje. Ženama je teško u bilo kojoj profesiji koja podrazumijeva da su im podređeni muškarci. Žene često moraju biti duplo bolje od muških kolega da bi ih se tretiralo na istom nivou. Ali znanje i kvaliteta na kraju uspiju nadvladati i predrasude koje se tiču odnosa prema ženama.

Postoje li neki ženski autori koje posebno cijenite i vidite li uopće kakvu generalnu razliku u pristupu, stilu, izričaju i autorstvu između uradaka koje potpisuju muškarci i filmova koje potpisuju žene iza kamere?

Cijenim hrabre kolegice poput Maje Derren, Jane Campion, Agnes Varda, Margharet von Trotta… Ne mislim da postoji 'ženski film' ili 'ženska režija'. Režiju dijelim na dobru i lošu.

Što je sljedeće, radite li na novom projektu?

Trenutačno razvijam jedan kratki film o opsadi Sarajeva, a koristit ću ga kao osnovu za rad na svom sljedećem dugometražnom filmu. Moram priznati da se trudim i odmoriti i posvetiti nekim drugim stvarima za koje nisam imala vremena proteklih deset godina neprestanog rada.