Kolikogod dakle nepredvidljiv bio njen sljedeći glazbeni korak, Myra Ellen Amos, konzervatorijski obrazovana pastorova kći iz Marylanda, a danas engleska snaha, ipak je notorno predvidljiva u jednom, a to je da može proći maksimalno dvije godine, često i manje, a da ona ne objavi svoje najnovije, u pravilu opsežno i nerijetko prilično zahtjevno djelo. Karijeru je započela svojim najkomercijalnijim izdanjem, remek-djelom 'Little Eartquakes', svojevrsnim 'obrnutim pismom namjere' – jer je njime očito samo htjela privući pažnju za svoje daljnje djelovanje, lišeno ikakve trendovske svijesti, vođeno isključivo vlastitom autorskom vizijom i često na rubu eksperimenta i bizarnosti. Bilo je tu i nešto teže slušljivih albuma, ali nikad potpuno promašenih, jer i kad bi duboko zabrazdila u vrisku i/ili distorziju, nos za melodiju nikad je nije napuštao. Na početku se činila, a bogami i zvučala kao epigon Kate Bush, no dva desetljeća kasnije nikom normalnom ne pada na pamet gledati je drugačije nego barem rame uz rame s nekadašnjim idolom. Ima doduše i površnih ušiju kojima se čini da Tori već 20 godina gudi, odnosno tipka na svom Bösendorferu jednu te istu stvar, čemu je možda i sama malo kriva svojim golemim outputom i minimalnim osjećajem za 'diskografsku samokontrolu' koji je prati kroz karijeru.

I eto je sad, nakon preklanjskog (treba li uopće reći) u najmanju ruku neobičnog, božićnog ili bolje zimskog albuma 'Midwinter Graces' s novim projektom za potrebe kojeg je četvrti put u karijeri promijenila diskografsku kuću, iako je i dalje ostala 'pod kapom' svog dosadašnjeg majora Universala. Sad je dakle na uglednom Deutsche Grammophonu koji ne pripušta baš olako neklasičare u svoj katalog. Posljednjih godina svoje je srednjovjekovne litanije s lutnjom kod njih objavljivao Sting, a sad su evo primili i Tori. 'Noć lovaca' je dakle album klasične glazbe, uvjetno rečeno dakako, jer kod Tori Amos nikad ništa nije baš tako jednostavno. Koncipiran kao 'ciklus pjesama za 21. stoljeće inspiriranih klasičnim glazbenim temama posljednjih 400 godina glazbene povijesti', kako ga je sama najavila, album se oslanja isključivo na akustične instrumente, gudače, harfe i arhaične duhačke naprave, a u centru svega je naravno Torin neobuzdani piano.

Već od prvih, intenzivnih i mračnih, violončelom pogonjenih 'kadrova' postaje jasno gdje se nalazimo, a što se dublje zagrebe, to situacija postaje napetija. Imamo tu Torina čitanja Debussyja, Bacha, Chopina, Satieja, Schuberta, Schumanna, Musorgskog, Mendelssohna, odnosno varijacije na početne teme navedenih autora koje je zatim odvela u nekom svom smjeru, nepredvidljivom naravno. Što se tiče 'narativnog' dijela priče, i tu se itekako ima što za reći – Tori je album zamislila kao svojevrsnu keltsku bajku s vilama, duhovima, lovcima, lovinama, putovanjem kroz vrijeme i ljubavnim zapletom, teško prepričljivim doduše. Ako je tko njen dosadašnji opus smatrao kompliciranim ili barem delikatnim ili mističnim, jao veselja kad čuje ovo.

Među zanimljivije momente spada desetominutna 'Star Whisperer', varijacija Schubertove piano sonate, zatim 'Snowblind' (Enrique Granados), pa 'Job's Coffin' (Felix Mendelssohn), u kojoj vokale dijeli sa svojom nevjerojatno zrelo zvučećom kćeri, 11-godišnjom Natashyom Hawley. Ovo je album koji iziskuje vrijeme, strpljenje i poprilično koncentracije, ali i koji zna vratiti uloženu pažnju, možda je mrvicu više 'akademski zanimljiv' i vrijedan poštovanja, nego stvarno privlačan, no ako si tko može priuštiti ovako nešto, onda je to definitivno Tori Amos. Kritika je, naravno ekstatična, stvar će vrlo vjerojatno biti impresivna uživo, no publika koja konzumira glazbu na 'svakodnevnoj' bazi ili, preciznije, šire narodne mase, koje nikad nisu bile imune na Torine 'pitkije' momente, one njene tipične fine, sofisticirane, strahovito melodiozne, a intenzivne piano balade, mogla bi ipak čitavu stvar doživjeti zericu prezahtjevnom...

OCJENA: 7,5 / 10

Izdavač: DEUTSCHE GRAMMOPHON / UNIVERSAL MUSIC