Više od desetljeća prošlo je od kada je Sade posljednji put bila na turneji i, s obzirom na to koliko često snima albume i odlazi na turneje, nije isključeno da je se Zagrebu sinoć, baš kao i Leonarda Cohena, moglo vidjeti prvi i posljednji put.

Premda je isprva planirano svega sedamdeset koncerta, posljednja turneja naknadno je proširena i Zagreb je u njezinoj zadnjoj trećini dobio priliku vidjeti nastup koji ulazi u kategoriju onih o kojima će se dugo pričati.

Iako u 52. godini života, Sade, kako glasom, plijeni i stasom. Elegantna, diskretno zavodljiva s dozom seksipila o kojem njezina vršnjakinja Madonna, recimo, može samo maštati.

Njezini aduti, gledano kroz prizmu produkcije koncerta, ostali su svih ovih godina isti – decentnost i otmjenost. Baš kao i savršena ravnoteža između činjenica da je koncert u Areni, a na momente vam se sve čini toliko intimno kao da ste na kakvoj večernjoj koktel zabavi.

Pridonijela je tome sasvim sigurno pozornica koja kao da je složena prema postulatima magazina za uređenje interijera iz osamdesetih; grupa u pozadini odjevena je u crno, diskretna, topla rasvjeta, vizuali koji ne odvlače pažnju, nenametljive scenske transformacije koje cijelo vrijeme drže osnovnu formu povremeno mijenjajući sadržaj i Sade u sredini s vokalom koji trenutno osvaja. Rijetko tko kao ona danas pjeva o nesretnim ljubavima i raskinutim vezama s toliko tuge i melankolije, a da u toj boli ima uzvišena količina ljepote.

Nominalo, Sade je oduvijek pripadala pop okružju, ali vješto poigravanje s funk i soul elementima začinjenima s free jazzom odmaknuli su je od klasične pop šprance u kojoj su stasali brojni bendovi iz osamdesetih godina što joj je osiguralo mjesto u povijesti kao najprodavanijeg tamnoputog ženskog izvođača u Velikoj Britaniji.

Svi koji su jučer bili u Areni mogli su vidjeti zašto je tome tako iako početak koncerta to nije dao naslutiti.

Sjajan vizualni dojam u prvih nekoliko pjesma pokvario je vokal iz 'tunela' i dojam da joj glas ne može povući koliko bi htjela. Srećom, mutni tonovi brzo su nestali, a kad se zagrijala, Sade je potvrdila da je još na vrhu.

Bilo je to dva sata čiste romantike bez patetike u kojima je podsjetila na neke od najvećih hitova iz tri desetljeća duge karijere, ali i na pjesme s još uvijek aktualnog studijskog albuma Soldier of Love.

Sasvim očekivano na najbolji prijem naišli su prokušani klasici Jezebel, Is it a Crime, Nothing Can Come Between Us, King of Sorrow i Smooth Operator u kojem se pozornica transformirala u scenografiju za noir film, bend pretvorio u glazbenike iz kakvog bara koji posjećuju gangsteri, a zvuk saksofona Stuarta Matthewmana podsjetio koliko je njegova uloga velika baš kao što je bila i Clarenca Clemonsa u Springsteenovom E street bandu.

Prije zagrebačkog koncerta imao sam ih priliku gledati na samom početku turneje, prije šest mjeseci u Münchenu.

Iako je turneja sad već u završnoj fazi jer nakon Hrvatske na rasporedu su još dva koncerta u Europi, nekoliko u Australiji i jedan u Emiratima, razlike u pristupu i nastupu nije bilo izuzmemo li mutni vokal u uvodnih petnaestak minuta koncerta i neznatno promijenjenu set listu. Bilo je to još jednom dva sata čistog užitka.Valjda ne i posljednji put.