Pritom, film je u Sjedinjenim Državama naišao na izuzetan odjek i kod kritike, te ga u ovom trenutku mnogi prognostičari drže glavnim favoritom u utrci za Oscara.

'Argo' doista jest iznadprosječan, ali ipak i precijenjen film - neosporno je uzbudljiv, i prilično duhovit, ali s druge strane ipak i pomalo površan jer osim prilično vještog izlaganja zapleta ne nudi baš previše. Priča je utemeljena na istinitim događajima: u studenome 1979. godine u Teheranu, nekoliko stotina militantnih sljedbenika iranske revolucije, u kojoj je početkom te godine svrgnut dotadašnji vladar Irana, šah Mohammad Reza Pahlavi, upalo je u američko veleposlanstvo te zarobilo sve američke građane koje su zatekli. Međutim, šestoro službenika veleposlanstva uspjelo je pobjeći i skriti se u rezidenciji kanadskog veleposlanika Kena Taylora (Victor Garber). Budući da je bilo jasno kako je to samo privremeno rješenje, organizirana je doista nesvakidašnja akcija njihovog spašavanja, u čijoj je izvedbi glavni operativac bio CIA-in stručnjak za ‘eksfiltraciju’ Tony Mendez (Affleck).

On je, naime, uz pomoć dvojice holivudskih filmaša, u Los Angelesu osnovao lažnu producentsku kompaniju, te doputovao u Teheran kako bi izvukao skrivenu šestorku iz Irana, predstavljajući ih kao članove ekipe koji su došli tražiti lokacije za snimanje znanstveno fantastičnog filma ‘Argo’. Plan je odobren kao ‘najbolja od loših ideja’, te šestero službenika isprva odbija sudjelovanje, no uskoro shvaćaju da alternativa ostanka ne može završiti dobro, pa pristaju na taj riskantan podvig...

Da nije istinita, ova priča doimala bi se kao bizarna holivudska fantazija, gotovo u stilu notorne 'Crvene zore' Johna Miliusa iz 1984. godine (modernizirani remake tog filma prošlog vikenda počeo se prikazivati u američkim kinima). Zato bi bilo
neopravdano zamjerati neuvjerljivost određenih situacija, no s druge strane nekim stvarima mora se prigovoriti, jer je na trenutke i pretjerano očigledno kao su Affleck i scenarist Chris Terrio slobodno interpretirali stvarne događaje kako bi priči dali dodatnu dramatičnost i uzbudljivost. Takvih intervencija najviše je u završnoj trećini filma, a posebno je problematična završnica koja se, blago rečeno, doima neuvjerljivo.

Od većih intervencija u odnosu na stvarne događaje, Affleck i Terrio bitno su uvećali ulogu CIA-e i općenito američke strane, začinivši cjelinu pomalo nepotrebnim dozama sentimentalnog patriotizma - prema lako provjerljivim podacima nositelji operacije bili su Kanađani, a veleposlanik Taylor definitivno je bio više od entuzijastičnog epizodista kakvim je ovdje prikazan. Aspekt 'Arga' koji bi gledateljima mogao biti posebno problematičan jest glorificiranje CIA-e kao herojske
ustanove, što se čak i u okvirima samog filma čini nedosljednim, budući da u uvodnoj sceni Affleck jasno daje do znanja kako su potezi SAD-a i Velike Britanije u Iranu sredinom prošlog stoljeća zapravo i pokrenuli koloplet događaja čiji je proizvod u konačnici bila islamistička revolucija krajem 1970-ih.

No unatoč navedenim prigovorima, 'Argo' svakako jest vrlo dobar film – počevši od uvodnog prikaza zauzimanja američkog veleposlanstva, koje je rekonstruirano efektno i prilično pedantno (što je na odjavnoj špici dodatno naglašeno usporedbama kadrova iz filma s fotografijama iz onog vremena), izlaganje zbivanja vrlo je tečno, dijelovi koji se odigravaju u Los Angelesu prožeti su satričnim žalcima na račun Hollywooda, a svakako imponira i Affleckovo spretno skiciranje jako velikog broja likova. U konačnici, Ben Affleck s 'Argom' se svakako potvrđuje kao filmaš itekako ozbiljnog potencijala, i s razlogom se može očekivati da bi u bliskoj budućnosti mogao realizirati i zaista velike filmove.